Razmišljao je o samoći, o rastanku, a sve što je želio jeste da se rastane od misli koje su ga obuzimale, utapajući ih u talase Karpiskog mora.
Misli o minuloj ljubavi i prijateljstvu sa jednim dječakom, koje su probudile krivicu, nostalgiju za mirom, spokojem i rodnim krajem, Predrag Rudović je opisao u dirljivoj priči za rubriku “Moj život u inostranstvu”, koja izlazi na portalu “Politike”, koju vam prenosimo u cjelosti:
– Sve će one otići i na kraju ću ostati sam. Ako tako treba neka tako i bude. Neka samoća bude prvi preduslov za mir. Smiriću se. Skrasiću se negdje. Vratiću se ako treba, kada za to dođe vrijeme. I biću još čudniji nego kada sam polazio.
Možda će biti i neke dobrote u meni. Uzoraću dedine njive, zasadiću tu neko voće i vinograde, pećiću rakiju, sazidaću podrum, puniću burad vinom i praviću večere za prijatelje. I nikome neću govoriti zašto sam se vratio, šta sam sve doživio i šta me je izmijenilo.
Neću im reći da sam se umorio. Neću priznati da starim i da mi uzbuđenja više ne prijaju. Niko neće ni naslutiti da sam poslije svega poželio mir.
I opet ću nestajati. Dok me bude nigdje me neće biti! Sve će to biti tako od proljeća do jeseni, a onda ću zime provoditi na Karibima, bez stalnog mjesta, lutajući, obilazeći rupčage u kojima se pije jeftini rum, provodeći jutra i večeri zagledan u odraz sunca na pučini.
I ćutaću. Možda katkad i revnosnije od monaha koji su dali zavjet ćutanja. Počeću da slušam klasičnu muziku. To je kao da slušaš neku glasnu tišinu. Bitno je samo da nema riječi, da jedino vibracije govore.
Šum talasa trgao me je iz magnovenja.
– Dobro je da večeras nisam na mostu “Goldengejt” u San Francisku – pomislio sam. Vjerovatno bih prolaznicima ličio na jednog u nizu očajnika koji misle da se spas od života može potražiti u talasima okeana. Ovako, naslonjen na ogradu mosta “Dos Priče jednog emigranta 143 Hermanos”, koji spaja stari i novi dio San Huana u Portoriku, samo sam jedan od zamišljenih prolaznika.
Daleko sam ja od očajnika. Ali ovaj bijeg na Karibe krasi posebna vrsta samoće. I zato gledam u modru vodu Karipskog mora i pokušavam da u njegovim talasima udavim poneku misao i poneko sjećanje.
Davim misli da ne bi udavile one mene.
Nekih godinu dana ranije, u klub dječaka koji odrastaju bez očeva učlanio sam i širokih ruku dočekao jednog malog kosookog osmogodišnjaka. Mališan i ja smo se najprije dugo odmjeravali, dugo bili oprezni i nepovjerljivi jedan prema drugom. Ali primio sam ga u svoj život, bar nakratko, sa nadom da će moje dječačke suze sada bar nečemu koristiti.
Sve ću mu pokazati, nadao sam se.
Odučiću ga od igre lutkicama. Kupiću mu košarkašku loptu. Vodiću ga na treninge borilačkih vještina. Pamtiće me po prvoj upecanoj ribi, po uvođenju u vještine bilijara, po naređanim šahovskim figurama.
Odučiću ga od gledanja televizije i igranja igrica na ajpodu. Priroda! Mnogo prirode! Vožnje biciklima, pravljenje praćki (kojima se nikako, nikako ne smiju gađati ptice), pravljenje vodenica od kukuruzovine.
I klikeri. “Na trougao”, “na liniju”, “na rupu”. Naučiću ga toj zaboravljenoj dječačkoj igri uz koju sam se naučio i prvim kockarskim pravilima, jer smo u školskim dvorištima očokutane staklenčiće stavljali na linije kao ulog.
Naučiću ga kako da se nosi s budalama u školi, kako da flertuje sa djevojčicama, šta da im kaže kada ga budu zadirkivali zato što je kosook i različit od drugih. Pomoći ću mu da se snađe poslije prve tuče, naučiću ga kako da folira u piću, svađaću se sa nastavnicima ako ga kinje. Neće imati oca ali će imati prijatelja…
Ali lijepa Vijetnamka je ipak bila neumoljiva.
– Nema problema. raskinućemo, idi gdje hoćeš. Ali pored tebe odrasta jedan moj prijatelj.
– Pa šta s tim?
– Pusti ga da se igra sa mnom ponekad ako želi
– Zbogom Niko.
– Čekaj bre… a karte za Portoriko…
Mjesto pored mene u avionu ipak je ostalo prazno. Debela budala pored mene je hrkala ne sluteći kako nam se posrećilo da sjedište između nas ostane prazno. Debeljku je prijao višak prostora.
Protekla je mirna nedjelja na malenom ostrvu Vijekez. Ostrvo se još uvijek oporavljalo od prošlogodišnjeg uragana, a ja sam vezivao svoju ljuljašku o obližnje palme i od ranog jutra u sebe ubacivao malene flašice “Korone”.
I sada ponovo povratak… Ako se ima gdje. Dok se noć lagano spuštala na San Huan meni se nije micalo nikud. Nije mi se išlo, nije mi se ostajalo, nije mi se spavalo… nije mi se radilo ništa.
Sve je to moja krivica, mislio sam. Uvijek si sam sebi kriv. I kada misliš da nisi uvijek si, uprkos svima i svemu, jedino ti kriv.
Ali moram opet odnekud da počnem. Valja mi sutra ponovo letjeti.
Valja se maći sa ovog mosta i vratiti se u realnost. Iz džepa sam izvadio telefon i namakao malene slušalice na uši. Na “jutjub” aplikaciji ukucao sam “Fur Elise”.
Ne slušam često klasičnu muziku, ali te večeri mi se slušala tišina. Gledao sam još nekoliko trenutaka u more, a onda sam se laganim koracima uputio ka starom dijelu San Huana.
Šetalo mi se malenim uskim ulicama, ulazilo mi se u neku od lokalnih kafana, sjedilo mi se samom za šankom za kojim me niko neće poznavati niti išta pitati. A vrijeme, mjesto, noć, sve je bilo savršeno za to – napisao je Predrag na kraju svog pisma.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu