Ovako u nekoliko rečenica izgleda borba sa samim sobom nekoga ko je otišao preko u potrazi za boljim životom. U onom dijelu dana između posla i sna kada ti “sve fali”. A na ovo niko ne računa dok još u zavičaju kalkuliše koliko bi tamo preko bolje živio, koliko je veća plata i sistem funkcioniše, sve dok preko i ne ode.
Ovim tvitom, potpuno svjesna situacije u kojoj se nalazi, pokrenula je djevojka iz Srbije i druge ljude da pokažu empatiju i upute joj lijepe želje.
“Budi jaka. Znam. I ja sam u tuđini”.
“Razumijem te. Moramo biti jake za sve, da sam ti bliže zagrlila bih te…”
Dodješ u prazan stan.Sačeka te tišina.U tudjini si.Medju brojnim ljudima a sam.Umoran da bi spremio hranu.Radiš, spavaš i ponekad jedeš.I fali ti zagrljaj.Neko da pita kako si.I najlakše bi bilo plakati.Ali ne.Mazge stisni zube i osmehnu se.Sutra je novi dan za borbu.
Avalanche 🇷🇸 🇨🇵 (@GresniDijak) July 19, 2019
I dok nam se većina poznanika koji su napustili Srbiju u potrazi za boljim životom smiješi sa društvenih mreži, vjerujemo da su dobro postupili i da je njihov život zaista bolji, malo je onih koji će na ovaj način otvoriti dušu i priznati da su ipak sami i često tužni.
Neki su i pored dobre zarade i boljeg života, bar u onom finansijskom smislu, tako, ipak odlučili da se vrate. Svoju priče i razlog povratka iz Njemačke podijelio je sa Blicem Subotičanin koji “nije mogao više biti sam u četiri zida.
Istina je. Zato sam se vratio i za sada ne planiram da ponovo okušavam sreću u inostranstvu. Čudno je to, zato što sam otišao sa obezbijeđenim radnim mjestom i tamo imam prijatelje. Verujte da to ipak nekada nije dovoljno da bi bio srećan kao što sam sada. Osjećao sam se izolovano i loše – kaže Nikola iz Subotice.
Nikolini problemi su počeli kada se pokazalo da mu posao ne odgovora, a dokumentacija koju je imao nije mogla da mu obezbijedi bolje radno mjesto.
– Imao sam kakav-takav društveni život i tamo su bili uz mene moji ljudi koji su mi puno pomogli i trudili su se da mi ništa ne nedostaje. Ali, oni imaju svoje porodice i rade non–stop. Kada bih otišao sam u stan, među četiri zida, bacao sam pogled u nazad, pitao se šta sam postigao, a stalno mi je u glavi bilo da sam sam. Dani su prolazili tako i to me je dovelo do letargije, a onda je sve počelo da me vuče nazad. Sasjekao sam sve i vratio se – kaže Subotičanin.
Ne kaje se što se vratio i vjeruje da bi čak i da je imao posao kakav je želio duže od pet godina ne bi mogao da bude u drugoj državi.
– Navikao sam da živim punim plućima, a tamo se ne može tako živjeti. Čak ni domicijalno stanovništvo ne živi tako, a kamoli stranci. Svi su zatvoreni. Stranci su naravno dobrodošli, ali svi u dubini duše znamo da nismo. Na kraju ih pročitaš – zaključio je Nikola.
Međutim, među “odbjeglima” u bolji život je i jedna tročlana porodica čiji se članovi “iako ne dolaze u prazan stan često osjećaju upravo kao da su sami na svijetu”.
– Suprug i ja smo se zaposlili, kćerka ide u školu i ima sportske aktivnosti poslije časova. Srećni smo što smo našli lijepu kuću u seoskom okruženju. Oko sat vremena putujemo na posao što nije puno, ali kada stignem kući najčešće suprug već drema zbog umora, a kćerka još nije stigla. Često sjednem sama za sto i zaplačem. Gledam oko sebe i pitam se zašto smo morali otići daleko od porodice i prijatelja. Nedostaje mi čak i komšinica koju nisam podnosila – kaže Suzana S.
Bračni par u blizini Minhena nema mnogo vremena koje mogu provesti zajedno, a i kada su slobodni osjećaju se umorno.
– Suprug me zagrli i kaže da bi mogli da izađemo na večeru samo nas dvoje, ali da nam je možda pametnije da se odmorimo. To se za godinu dana dogodilo više puta i ne zamjeram mu. Iscrpljeni smo. Tada bi najviše voljela, osim njega, da mogu da pozovem kumu na kafu. Džabe se nasmiješim ovdje komšinici i javim ljubazno, čak sam jednu pitala za savjet. Rekla je da ne brinem za veš i štipaljke u prostoriji gdje nam stoje svima veš mašine jer ovdje niko od stanara ne krade i zatvorila je vrata. Donekle je i razumijem, ali nisam navikla na takvu hladnoću – kaže Suzana.
Suprug ove Palićanke pozvao je na večeru kolege, takođe strance u Nkemačkoj.
– Dvojica su otvoreno rekla da ne žele da dođu, a kolega koji je nedavno došao iz Srbije mu je diskretno dao do znanja “da uspori malo sa družbom”. Zavisi od ljudi. Nije lako. Malo je onih kojima je u tuđini sve potaman. Ali, znamo zašto radimo, dok emocije, htjeli ili ne, guramo pod tepih – poručila je.
Ne može Viber da zamijeni zagrljaj
Njena ćerka preko Vibera održava kontakt sa drugaricama iz Srbije. Jedno veče bilo je posebno potresno, rasplakale su se obje:
– Drugarice su se okupile i na video pozivu uputile su joj zagrljaje i rekle da idu u šetnju. Pogodilo ju je što nije sa njima, a ni poslije godinu dana nije stekla blisku drugaricu u novoj školi. Rekla mi je “I kod kuće je nekada tako, ali sam znala da ću ih vidjeti sutradan. Sada Viber više nije isti kao kada smo kući”. I ja sam shvatila da sam poruke u Srbiji slala radi dogovora, a sada su mi one sve kada su u pitanju neki ljudi. I to je tužno. Ne može poruka da zamijeni zagrljaj.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu