Bila je Marija prva dama Francuske gotovo 20 godina, a svako ko vlada toliko dugo gubi realnu sliku o životu običnog puka. Tako je bilo hiljadama godina prije nje, a tako je i danas.
Srpski član Predsjedništva BiH, ako vam vrane nisu popile mozak i još pamtite blisku istoriju, prve milione kredita, koje je dobila firma u kojoj je njegov sin suvlasnik, pravdao je riječima kako je bolje da mu sin radi nego da se drogira, potom je u parlamentu Srpske izjavljivao, ne trepnuvši, kako su mu djeca nezaposlena, a nakon prijave Transparensi internešenela uzvratio: “Šta treba? Moja djeca da pomru…”
Naravno, nije Dodik de fakto ni kralj ni (trenutno) predsjednik ičega, osim SNSD, kako je onomad, pola u šali, pola u zbilji, rekao patrijarh Porfirije, niti je iko tražio da neko umre od gladi, ali dok jedni “po slovu zakonu” dobijaju lijepe svote iz budžeta, roditelji druge djece na kasama vraćaju već kupljeni hljeb, čak i onaj koji bi više priličio kao energetski dodatak pomijama za svinje, jer mu je cijena ponovo skočila.
Oni nisu potom otišli kućama kako bi umijesili kolače ili ispržili uštipke (palačinke bi bile prećutno priznanje da se ipak dobro živi kad u ostavi imate teglu pekmeza), jer i brašno postaje luksuz, već im je jedino preostalo da usput, ne želeći da pred djecu izađu praznih šaka, navrate u prodavnicu metalne robe kako bi kupili fišek zarđalih eksera (i novi ekseri su poskupili u zadnjih godinu dana). Da se nađe za klin čorbu.
Kao narodu koji obožava tijesto, pa čak i špagete ne može da jede bez hljeba, bilo bi najsvrsishodnije da promijenimo kulturu ishrane. To ne garantuje da domaći (poljo)privrednici neće i drugim namirnicama podići cijenu do nebesa, objašnjavajući potrese na našem malom tržištu padom nivoa rijeke Amazon. Ili svakojakim drugim glupostima.
Obećava Vlada Srpske da neće sjediti skrštenih ruku, kako će olakšati život svojim podanicima, ali stvaranje mršavih rezervi, za pod zub, od istih onih koji su, kao nepotrebne, ukinuli robne rezerve, kozmetičke kontrole na pumpama nakon čega se nastavlja pljačka kupaca, ograničavanje količine roba koja mogu da se kupe u trgovinama, uvjeravanje da ćemo imati dovoljno pšenice samo zato što tako kažu u Srbiji, odbijanje čak i kratkoročnog ukidanja akciza, ne ulivaju baš mnogo nade da će se umiriti razgoropađeno tržište.
Najrealnije što će narod dobiti nakon svega je ono što mu se ukazalo prije pet dana. Srednji prst. I ništa više.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu