Društvo

NOSTALGIJA SVE JAČA Glamočaci se i ove godine sastali u zavičaju

Početkom avgusta, kao i svake godine nakon rata, bivši stanovnici Pribelje kod Glamoča, koji žive u mnogim mjestima Republike Srpske, Srbije i svijeta, okupili su se i ovog puta po tradiciji, u svom rodnom selu.

NOSTALGIJA SVE JAČA Glamočaci se i ove godine sastali u zavičaju
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Oni su posjetili zavičaj, većinom razrušene kuće, staru školsku zgradu, seosko groblje… Organizovali su akciju u starom groblju, gdje spomenici kao važno kulturno, istorijsko i nacionalno blago svjedoče o Srbima koji su ovdje živjeli kroz dugu i burnu istoriju.

– Sada su to samo sjećanja koja ubrzano blijede. Ovdje dolazimo nekoliko puta godišnje, većinom ljeti da bismo se podsjetili lijepog života i staza djetinjstva i mladosti. Često uređujemo groblje koje je veoma znamenito, a visoki spomenici govore o statusu pokojnika – objasnili su nam malobrojni, ali uporni i istrajni Pribeljci u očuvanju uspomena na rodni kraj.

Đuro Subašić, koji živi u Gradiški, jedan od inicijatora susreta u Pribelji, kaže da su se i ovog augusta, na pitomim pribeljskim prostranstvima, prisjetili ovdašnjeg života, brojnih porodica, oživjeli drage uspomene.

FOTO: PRIVATNA ARHIVA
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

– U Pribelji se živjelo dobro, selo je bilo puno, imalo mnogo djece, škola radila u dvije smjene. Imali smo dobre puteve i iznad svega voljeli svoje selo ispod planine Vitorog. Nismo vjerovali da sve to može da se sruši, nestane, uništi…To se ipak dogodilo. Ovdje se vratilo desetak porodica koje teško žive, ovdje nema elementarnih uslova, ali opstaju – kazao nam je Đuro Subašić, pokazujući porušene kuće, zapuštena imanja i staro groblje znamenitih nadgrobnih spomenika njegovih predaka.

Pribeljci su se, zbog rata, većinom raselili u okolinu Banjaluke, Novog Sada i Bijeljine, a mnogi su zauvijek otišli u mnoge evropske zemlje, pa čak i Australiju, Kanadu, Ameriku.

FOTO: PRIVATNA ARHIVA
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

U Pribelji je, pričaju naši sagovornici, po popisu 1991. godine živjelo 233 stanovnika.

– Rodni kraj se ne može zaboraviti. Pamtimo lijepo, a ružno zaboravljamo, takvi smo. Ako bismo o zlu govorili i mlade na to navodili, samo bi suza suzu sustizala, a na smijeh i sreću bismo zaboravili. Ovako, pjesma je naš lijek. Kada nam je najteže, mi zapjevamo – odlučni su Pribeljci u čuvanju uspomena, sjećanju kako su ovdje čuvali brojna stada ovaca i koza, pješačili satima do Glamoča i maštali da rodi godina, krompir da bude na dobroj cijeni, a oni zadovoljni, punih džepova i ambara dočekaju zimu.

U Pribelji se lako mogu nabrojati svi njegovi stanovnici. To su Dragana i Jovo Subašić sa sinovima, školarcima Mitrom i Dušanom. Jovan i Dragana, rodom iz Prijedora, bave se stočarstvom.

FOTO: PRIVATNA ARHIVA
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

– Vratio sam se ovdje 2000. godine. Stočarstvo nam je jedini izvor egzistencije, imamo ovce, krave, svinje, živinu. Zadovoljni smo, bolje ne tražimo – kaže Jovo Subašić.

Struju za kuću dobija od solarnih panela i dovoljna im je za osnovne potrebe; ako im treba neki jači aparat onda uključuju agregat. Neki od bivših Pribeljaca doveli su svoju djecu, rođenu u drugim mjestima, u svoj zavičaj da ručaju na panju, da trče za ovcama i igraju se na prostranim pašnjacima, udišu čist vazduh i upoznaju mjesto gde su i sada čvrsto usađeni njihovi porodični korijeni.

Jedina djeca u selu

Mitar Subašić (8) rođen je i živi na padinama planine Vitorog, u povratničkom selu Pribelja, 20 kilometara od Glamoča. Ovdje je, ispričao nam je Mitar, ukupno devet stanovnika, a on i njegov brat Duško (6) jedina su djeca u selu.

Ipak, nisu usamljeni. Druže se sa životinjama, psima, mačkama, fazanima, lisicama, ali i jaganjcima i teladima.

U selu Pribelja nema ni igraonica, ni vrtića, ni doktora za djecu, čak ni prodavnice, ali dječaci ipak pronalaze svoj svijet zabave i razonode.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu