Ove, sada već legendarne izjave, kao što svi znamo, “ispalili” su mladi kadrovi vladajuće stranke u Srpskoj Sanja Vulić i Aleksandar Goganović. Transfer blama koje su navedeni hitovi izazvali kod većine običnog svijeta, bez obzira na političko opredjeljenje, sigurno nije pretjerano uzrujao ni Vulićevu ni Goganovića.
Štaviše, njihov, najblaže rečeno, neobičan lični doživljaj predsjednika SNSD vjerovatno će im predstavljati dobru odskočnu dasku u daljoj političkoj karijeri. I do sada su, ruku na srce, daleko dogurali.
Međutim, mnogo veći i ozbiljniji problem predstavlja to što je aktuelna vlast u Srpskoj, izgleda, čvrsto riješila da lični doživljaj pojedinaca o svom političkom vođi, vladajućoj partiji ili vlasti u cjelini, prenese na kompletan javni prostor.
Komentarišući salve kritika iz novinarske zajednice i javnosti na planirano donošenje zakona koji će navodnu uvredu časti i ugleda tretirati kao krivično djelo, a presuđene novinare i medije gurnuti u bankrot, lider SNSD nedavno je poručio da “problema neće imati oni koji govore istinu”. Baš lijepo!
To bi, otprilike, značilo da probleme neće imati oni koji političare na vlasti doživljavaju kao bogove ili roditelje nacije. Svi ostali – pamet u glavu, jezik za zube i kočnicu na pero! U protivnom, ako napišete ili u javnom prostoru izgovorite nešto što bi nekog “važnog” moglo da uvrijedi, a taj “važni” to još doživi kao napad na ugled i čast, spremite se za paprene kazne.
Naravno, niko normalan ne treba da podržava gnusne uvrede koje su se već odomaćile u javnom rječniku niti da nekog poštenog, na pravdi Boga, nazivate lopovom, banditom, hohštaplerom… Sumnju u dobre namjere predlagača zakona budi to što će domaćem pravosuđu biti ostavljeno na procjenu u kojim slučajevima je nekom povrijeđena čast ili ugled, a o tome kako ovdašnje sudije i tužioci tretiraju političare najbolje govori spisak onih koji su presuđeni za lopovluk, korupciju, nepotizam, zloupotrebu budžetskih sredstava, mobing, namještene tendere, posjedovanje imovine koja ne odgovara ličnim primanjima…
Takvih, ako je vjerovati domaćem pravosuđu, ovdje praktično nema! Kao da smo Švajcarska, a ne zemlja koja je na svim relevantnim evropskim i svjetskim mapama označena kao oaza endemske korupcije.
Obećanjima da će najavljeni zakoni biti na tragu “najboljih rješenja iz EU”, takođe, malo ko vjeruje. Daleko smo mi od Evrope i njenih standarda. Osim ako evropska “tekovina” nije otimanje mobilnih telefona od novinara koji ne žele da otkriju svoje izvore. Iako toga nema u zakonu. Ni sadašnjem, a teško da će biti i u tom najavljenom, budućem. Tako mi Boga i oca!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu