Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

Ognjen Todorović: Glumački angažman od djetinjstva ključ uspjeha

Kultura
Autor:

Foto: privatna arhiva/RAS Srbija

Ja se lično ne opterećujem mnogo stanjem u državi. Jasno nam je svima da nije lako, ali nijednog momenta nisam pomislio da je napustim, jer bi to u mom slučaju i sa mojom profesijom značilo potpuno novi početak, gotovo od nule.

Govori ovo za Srpskainfo mladi glumac, voditelj i reditelj Ognjen Todorović iz Laktaša, kojem je glumačko iskustvo, koje je počeo sticati još u detinjstvu, otvorilo mnoga vrata. Todorović je primer da mladi ljudi koji vole ono što rade i trude se da budu dobri u tome mogu biti uspješni.

Kad ste se počeli baviti glumom i kako je tekao taj put?

Na daske koje život znače prvi put sam stao sa 12 godina u amaterskom pozorištu „Daske“ u Laktašima. Tada, kao dijete osjećao sam da mi treba prostora da iskažem svoju kreativnost, maštu i slobodu. U tom pozorištu proveo sam sedam godina kao glumac amater, a nakon toga, uslijedio je upis na Akademiju umjetnosti. Naprosto sam znao da je gluma moj poziv i sa ove tačke gledišta vidim da je to bio i logičan slijed događaja. Danas kada razmislim, dobro je što nikada nisam imao alternativu, jer mislim da ona uvijek ostavlja prostor za improvizaciju, a ja to nikako nisam želio.

Čime se trenutno bavite i kako Vam je gluma pomogla da dođete do toga?

Trenutno sam apsolvent na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, uskoro diplomirani glumac. Pored toga, radim kao urednik i voditelj omladinske emisije “Sveznalica”, koja se emituje na RTRS, i angažovan sam kao reditelj i mentor dvije amaterske grupe u Dramskom studiju “Daske”, koji djeluje pri “Centru za kulturu i obrazovanje” u Laktašima. Ja sam zaista neko ko je vrlo mlad uplovio u svijet glume, u nju se zaljubio i uz pomoć te obostrane ljubavi došao ovdje gdje sada jesam. Nije bilo lako odlučiti se da gluma bude profesija i postane životni poziv, s obzirom na stanje u kulturi koje vlada kod nas, ali se ne kajem. Glumački poziv uspio je da me profiliše i izgradi kao samostalnog umjetnika, naučio me da glumac nije uvijek samo glumac, nego da sa sobom nosi još mnogo odgovornosti, produkciju, dramaturgiju, režiju…

Režirali ste predstavu kojom će se predstaviti „Daske“ na predstojećem festivalu u Laktašima. Kakva su Vaša očekivanja od izvedbe, ali i publike?

Lijepo je biti dio svega toga. „Čekaonica za bolje sutra“ moj je drugi autorski projekat. Tekst je pisala hrvatska autorka Marina Vujčić, a predstava je rađena u mojoj režiji i produkciji DS Daske. Moja velika čast i odgovornost jeste i ta što sam imao prilike da i sam igram u ovoj predstavi tokom studija na drugoj godini. To je možda i jedan od presudnih razloga zašto sam odabrao baš „Čekaonicu“. Iako postoji vjerovanje da se uvijek najteže predstaviti i dokazati svojoj domaćoj publici, „Daske“ nemaju problem s tim. Zvučaće malo neskromno, ali po automatizmu od Laktašana uvijek dobijemo ovacije, smijeh i aplauz. Naravno, potvrdu da radimo dobar posao obično dobijemo i u vidu nagrada i priznanja na različitim festivalima širom regiona.

Bili ste i jedan od voditelja Đurđevdanskog festivala, vodite i emisiju za djecu i mlade. Da li je lako bilo ostvariti takve angažmane i koliko su Vam Akademija i glumačko iskustvo od malih nogu pomogli u tome?

Đurđevdanski festival desio se 2013, dok sam bio srednjoškolac. Izuzetno sam ponosan na cijeli taj projekat, ekipu sa kojom sam sarađivao. Bilo mi je veliko zadovoljstvo biti dio tog festivala. S obzirom da sam vrlo mlad ušao u svijet televizije, nisam dozvolio da zapostavim školske obaveze koje su mi tada bile prioritetne, tako da sam odlučio da se povučem dok još malo ne stasam, sazrim i odrastem. Šest godina kasnije dobio sam priliku da se na televizijske ekrane vratim omladinskom emisijom „Sveznalica“. Glumačko iskustvo je mnogo doprinijelo kvalitetu, ponašanju pred kamerama, opuštanju, rješavanju treme…

Mladi žude za brzim uspjehom

– Kolektivno nas je sve pomalo uhvatio sindrom letargije. Mladi ili ne shvataju ili ne žele da shvate da im niko ne može pomoći osim njih samih. Zaista ima mnogo prilika za usavršavanje i napredovanje, ali generalno mislim da svi mi pomalo žudimo za nekim normama, ciljevima i uspjesima preko noći. To je potpuno pogrešno, a razlog svega toga je možda nekakva finansijska, instant dobit koja ne garantuje i ne donosi ništa osim trenutnog zadovoljstva. Rad na sebi treba da bude misao vodilja, to je dugotrajan  proces, ali kroz par godina, kada se čovjek okrene iza sebe shvati koliko toga je uradio i postigao, onda postane ponosan i srećan – objasnio je Ognjen.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO