I kod nas se na više načina vodi računa o potrebama djece, jer da nije tako ne bismo, recimo, imali plaćeno porodiljsko odsustvo od godinu dana, podršku za parove koji se bore za potomstvo, programe socijalizacije djece i slično. Ali koliko god da se na jednoj strani kao društvo iskažemo, na drugim stranama neobjašnjivo podbacujemo.
Recimo, kada treba da pružimo podršku djeci koja su rođena sa teškim oštećenjem sluha. Ljekari kažu da se njima može pomoći ugradnjom umjetnog uha, te da im taj aparat može dosta promijeniti život na bolje, jer razvijaju govor i mogu da pohađaju i školu. To je razvoj koji bi svako dijete trebalo da ima i koji bi, valjda, trebalo i da podržimo.
Posebno ako zavisi od novca iz javnih fondova. Činjenica je da se kod nas novac nemilice troši i na mnogo manje važne stvari, i to ne u desetinama hiljada maraka, koliko je potrebno za jednu ovakvu operaciju, već u milionima. Kao na primjer, kada postavljamo i uklanjamo nepotrebne naplatne kućice na magistralnom putu.
Sigurno je i da Fond zdravstvenog osiguranja nema dovoljno novca da finansira sve potrebe u zdravstvu, jer i uplatu doprinosa mnogi doživljavaju kao da im se vadi zdrav zub. Ali ako će Fond imati novca da plati, recimo, informacioni sistem od 23 miliona maraka, možda ni kod ove djece ne bismo trebali podvlačiti crtu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu