Opet je peti oktobar. Poslije svih decenija mozak i tijelo razumiju mnogo toga, ali mojoj duši nešto nije ni jasno ni pravo dok slaže red sjećanja na red stvarnosti.
Godine 1915. snažnom artiljerijskom vatrom duž cijelog fronta na Dunavu, Savi i Drini, u Prvom svjetskom ratu počela je ofanziva Centralnih sila na Srbiju. O tome mi je pričala moja nana Staća, koja je topove slušala u Šapcu i sa sestrama sutradan zauvijek pobjegla u Čačak.
Ja sam tog oktobra 1962. nepovratno upao u pubertet. Sumnjam da sam ikad uspio da se iz njega iščupam. Na plavo-bijeloj melodici nabadao sam „Podmoskovske večeri” i „Natali”. Bio ljut što sveske sa Lunom, kraljem ponoći češće ne izlaze. Boljelo me što je jedna G. našla novu simpatiju. Uzgred sam osjećao da je nedavna Šekijeva pesnica na glavi tog sudije Tumbasa u Nišu kraj jedne neponovljive fudbalske sage na kojoj sam rastao.
I onda su tog oktobra došli Bitlsi noseći „Love me do”! Potom je pjesma jurila pjesmu, sve do „Long and Winding Road” i naknadnog kraja „Real Love”. Pjesme kao horda. A horda ko voda. Probila zauvijek branu jednog vremena.
Razgrćem plavu travu zaborava, i kopam po površinskom kopu uspomena. Dočekasmo vrijeme da se rad Bitlsa gleda objektivnije nego što smo dugo bili u stanju da činimo. Stvaranjem pjesama oni su mijenjali način na koji se uopšte stvara i tako izmjenili i opšta očekivanja kako treba stvarati. Zbog toga je svaka budućnost u umjetnosti djelimično posljedica postojanja Bitlsa i to je prava mjera njihove važnosti. Njih ne volimo zbog nekakvog intelektualnog sadržaja pjesama, već zbog velike inspiracije. Kršeći stara, pisali su nova pravila. Kako živimo u posljedicama propasti mnogih tradicionalnih vrijednosti, Bitlsi su bili i jesu mi i zato ni danas ih ne gledam drugačije nego optikom srca.
Prava revolucija, koju su izazvali šezdesetih, moćnija je i važnija od bilo kog spoljašnjeg nusprodukta. To je unutrašnja, što kaže Ian Mekdonald, revolucija osjećaja i pretpostavki: revolucija u glavi! Malo koga ta revolucija nije dotakla. Rezultat su promjene u svijetu koje su mnogo dublje od političkih. To je generacijska privatna revolucija iznutra u kostima, koži i svijesti čiji manifest sa svim porocima i vrlinama, gubicima i dobicima, konfuzijama i lucidnostima, nigdje ne može tačnije da se čita nego u pjesmama Bitlsa. U srcu šezdesetih i danas prepoznajem protest protiv sebičnosti i starovremeno uvjerenje (nas neumrlih hipika!) da možemo mijenjati svijet samo ako mijenjamo sebe, slušajući pjesme i biti u umjetnosti koje čuvaju ljubav i čast. Ništa strašno ne bi se dogodilo kad bi naš svijet postao bolji!
Ono po čemu se vrijeme Bitlsa razlikuje jeste osjećaj da se nešto važno prepoznavalo u nečemu drugom, ranije smatranim trivijalnim i prolaznim. Šezdesete su definitivan prelaz s jednog načina života i mišljenja na drugi, ljudskiji i plemenitiji. Pritom su Bitlsi uspjeli ono što niko nikad nije i neće: osvojili cijelu Zemlju bez prijetnji i sile… I otišli!
Iste te, prve oktobarske, nedjelje Mika Antić je u Novom Sadu pokrenuo polumjesečnik za zabavnu i džez muziku – „Ritam“. Kakva podudarnost i kakav događaj! Pjesnik od najplemenitije klase i publicista velikog duha, nagnut ka ruskoj književnosti, američkom džezu, tamburašima i kapljici, dok je rokenrol doživljavao kao prostačku muziku, zauvijek je veliki jer je pokrenuvši Ritam inicirao jednu profesiju koja do tada nije postojala. Da on to nije uradio, svima drugima koji su kasnije osnivali Džuboks, Gong, Pop ekspres, Susret, VEN… bilo bi mnogo teže i sve bi išlo mnogo sporije.
U knjizi Antiću u spomen! Raša Popov ispisuje: „Početkom šezdesetih, kad su mnogi u električnoj gitari i njenim vitalističkim zvucima vidjeli Lucifera što zavodi mlade, Miroslav Antić se revijom Ritam borio da dokaže kako nema đavola u novoj masovnoj kulturi mladih. I bio je mudar kao stari učitelj.”
5. oktobra 1996. jedva sam izvukao glavu u Milanu. Poslije 7 stentova (tada evropski rekord!), koje mi je ugradio čuveni prof. Kolombo, sporo sam se oporavljao. Nedovoljno jak, 24. decembra otišao sam na Terazije na kontramiting. Od sigurne smrti spasao me jedan čuveni košarkaš (nije zgodno da mu sada pominjem ime) razbivši vizir pobjesnelom specijalcu iz Miloševićevog kordona.
5. oktobra nulte okončao se dvadeseti vijek u Srbiji! Poslije neuspjelih pokušaja policije da suzavcem rastjera hiljade demonstranata u centru Beograda, koji su protestovali zbog poništavanja predsjedničkih izbora, građani su ušli u Saveznu skupštinu, a nešto kasnije i u zgradu Radio televizije Srbije. Pod pritiskom masa Slobodan Milošević, neprikosnoveni lider Srbije, sljedećeg dana je priznao izborni poraz. Sa pokojnim Miletom Perišićem gutao sam suzavac tog dana na stepeništu Skupštine. Jurišali smo u bolju budućnost, a stigli da nam se tada poraženi, sada kao milijarderi ili kao vlastodršci, u lice rugaju.
5. oktobra 2004. slušah pucnjavu kod Topčiderske crkve. Dugo se lagalo kako su se ispred tri nekadašnje pećine mog djetinjstva to obračunavala dva nastrana vojnika. Svi smo po izbušenim komšijskim fasadama znali da su krupnije stvari u pitanju. Još jedan zajednički poraz, nikad do kraja objašnjen.
5. oktobra 2011. umro je Stiv Džobs, osnivač i rukovodilac kompanije Apple. Izumio je novo doba i majstorski reklamirao digitalne „spravice” koje su izmjenile svakodnevicu – počev od kućnog Mek računara preko ajpoda, ajpeda do ajfona i ajvoča. Malo ljudi zna da je bio zaljubljen u moju prijateljicu Džoan Baez.
Opet je 5. oktobar. Nema Bitlsa, mladalačkih zanosa, ni pogleda unaprijed. Sad, kao u pjesmi „liverpulskih čupavaca“ „Juče”, kad nisam ni pola čovjeka k’o što sam bio, dijelim stare ploče, brišem hard disk od glupih zapisa i čudim se rođenoj naivnosti.
Često razmišljam šta mojim mrtvim drugovima da kažem kad se ponovo sretnemo na čistilištu.
Nismo pobijeđeni, samo da smo zauvijek nadigrani.
A Pjesnik je bio u pravu: Narodnjaci (čitaj: naprednjaci), i dalje smo vam svi u šaci!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu