Umjesto prigodnog sjećanja nudim na uvid nepročitan govor povodom obilježavanja njegovog 70. rođendana i poluvjekovnog života u poeziji pripremljenog za svečanost u Matici srpskoj. Dolazeći u Novi Sad, doživio sam saobraćajni udes. Poslije 19 godina, nađoh taj zaboravljeni tekst…
Uvaženi skupe,
Pojava i značaj Duška Trifunovića u našim životima može se vrednovati sa pjesničke, medijske, ljudske i prosvetiteljske strane. Meni je izazov i čast da kažem neku o misionaru prostora zajedničkog emotivnog zavičaja i jednog vremena sa zadatkom velikog učitelja i opismenjivača. Njegova saradnja sa muzičarima tada „nedostojnog žanra“ nanijela mu je u akademskim krugovima neoprostiv grijeh koji dugo i neopravdano sjenči kolosalno autorsko djelo.
Sam je Duško za to djelimično kriv. Lično je napisao „muzika je moćno sredstvo za jedinstvo nepismenih” pa se dosljedno prihvatio velikog posla. Zatečeno stanje muzike druge Jugoslavije, oslonjene na poetiku Dedića, pomalo Topića, Mlinareca i nekolicine ekscesnih tekstopisaca, napravio je pametnijom. Zauviek.
Što bi Arsen ozvaničio priznanjem – podvukao je crtu! Iznad crte uveo je pismenost, dok je ispod te crte zauvijek ostao tradicionalni šlagerski jezik i šturi govor estrade. Znamo kakav.
Ma koliko obogatio, oplemenio i preusmjerio do tada benigni muzički pravac (sa ukupno 301 pjesmom – koliko je utvrdio Bogica Mijatović) unijevši u njega kao standard istinsku poeziju, žrtvujući pri tome ono što, tom tada potcijenjenom fahu, po prirodi i duhu ne pripada. Danak publici, javnosti, medijima, izvođenju – taj drugi život poezije – u direktnoj je koliziji sa mitskim, hermetičnim jezikom pjesništva iz knjiga, jedino naviklim na pamet i vrednovanje književnih sudija. Dugo takav pjesnik i reformator trpi nepravdu zavidnih akademskih besmrtnika. Ali je upravo on svojim primjerom prokrčio put za oglašavanje istinskih pjesnika u okviru domaćeg roka: od Balaševića, Đorđevića, Bregovića, Šifrera, Predina, Bajagića, Štulića, do novotalasne generacije koja se tada spremala na oglašavanje.
Matica srpska je prava adresa da se glasno kaže: domaća rok revolucija bila je zasnovana na pismenijoj, odvažnijoj, bogatijoj i važnijoj poeziji nego mnoge duge rok revolucije kojima se danas bezrazložno divimo.
U vremenu izblijedelih slika, iščezlih tamburaša, izbrisanih traka, oštećenih kriterijuma i drugačije mladosti – Duško Trifunović ostaje ključni svjedok i nezaobilazni učesnik fenomena zvanog „sarajevska pop škola”. Neuporedivi kazivar je čovjek od bezbroj zanata i zadataka. Bivši šloser, fudbaler malih utakmica, čuvar šuma izrastao je u pjesnika velikih riječi, čuvara svjetionika koji je naučio raspojasane čupavce da artikulišu svoje riječi i naša osjećanja. Čovjek televizijske obrazovanosti i zlatousti književnik velike geste.
Akter mnogih medijskih poduhvata, pouzdani oslonac ambicioznih tokom sedamdesetih, čuvar patenta za osamdesete i jedna od mnogih paradoksalnih priča godina raspleta devedesetih.
Nekad učitelj i predvodnik, danas pisac u slavi i poštovanju pokoljenja, skromna i trpeljiva žrtva izabranog puta i nosilac fatve što je talenat tako galantno stavio na raspolaganje kao opšte dobro.
Udaljen od ovacija puka, slaveći pola vijeka istinskoj odanosti poezije, sada sa fruškogorske kosine blizu vječne kuće svog pobratima u pjesmi Branka Radičevića, siguran sam, pažljivo osluškuje nemir novih nestrpljivih mladosti.
Duško Trifunović je primjer alhemijske mudrosti i osjećajnosti u jedinstvenom livu. Taj liv je čudesna legura tradicije, neumrlih usmenih kafanskih šampiona, narodne umnosti i moderne filozofije do pogleda na epsku kob pojedinca u uvijek sudbonosnim balkanskim nesporazumima.
Duško nije još jedan sudbonosni bravar naših života. On je ključar koji je zauvijek otvorio najvažnija vrata, dokazujući da poezija i dalje ima snagu da bude sredstvo kojim se prevazilazi suđena sudbina.
On pripada redu najrjeđih. Koji su znali izbliza da opjevaju udes naše budućnosti. Razuman pjesnik za najteža vremena. Primjer kako mudrost i osjećajnost mogu da se sliju u slojevitu uljudnost.
To je još jedna epska sudbina pojedinca u nemilosrdnim balkanskim nesporazumima.
On je bio i ostao pjesnik pjesnika.
Nisam ovlašćen ali ću ovako završiti: dosta je gromadnih pjesnika iz zavjetrine sa naknadnom pameću. Ovdje sam da se poklonim pred tumačem poezije i tiranije, poetom iz prve deklinacije i neoborivim dokazom da pjesnici, ukoliko su pravi, ujedno uvijek ostaju i predvodnici.
Dok su se djelioci besmrtnosti sporili gdje je Dušku mjesto, jugoslovenska rok generacija je dobila svog pjesnika za svoje vrijeme i pokrovitelja koga će istom strašću prihvatiti i voljeti kako mlađi rafinirani antologičari tako i ljudi čije skromnije obrazovanje dopunjuje toplija duša.
Smjerovođa, čuvar jezika i znalac da se jednostavnost poezije ogleda u zbiru svih komplikovanosti života.
Dušku moje riječi nisu potrebne. Zna on, evo, 30 godina na čijoj sam strani dobrovoljac.
Ali, kada sljedeće nedjelje Goran Bregović, njegov sljedbenik i jedan od najuspješnijih učenika, zvanično primi nagradu „Za pjevanu poeziju”, koja nosi ime italijanskog pjesnika i nobelovca Eugenija Montalea, kao treći u nizu koga čine Bob Dilan i Lenard Koen, onda ćemo, mi naši, znati da stvarno postoji ta neka tajna veza. A glavni junak mnogih knjiga, vlasnik ogromnog srca, uživaće u saznanju koliko njegova lična žrtva sada ima smisla.
Petar Popović
13. decembar 2004.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu