Poručio je ovo Dragan Pajić, preduzetnik i kandidat Republičke stranke Srpske za Narodnu skupštinu Republike Srpske. Ističe da u politiku ne ulazi kao klasični političar, već kao preduzetnik koji je posljedice političkih odluka počeo osjećati u sopstvenom poslovanju.
U intervjuu za Srpskainfo i „EuroBlic“ govori o programu „Srpska koja stvara“ i objašnjava kako se zasniva na pet stubova i to stvaranju domaćeg kapitala, obrazovanju, rastu privrede, većoj transparentnosti javne potrošnje i ulaganju u talentovane mlade ljude. U razgovoru govori o tome zašto smatra da politika pati od „negativne selekcije“, kako bi građani mogli ulagati u domaće kompanije, šta bi mijenjao u obrazovnom sistemu i kako zamišlja fond koji bi ulagao u najbolje ideje mladih.
Vi sebe predstavljate kao preduzetnika koji ulazi u politiku, a ne kao klasičnog političara. Zašto ste uopšte odlučili da se politički angažujete?
Tako je. Ja sam prije svega preduzetnik, nisam političar i čak ne želim i ne volim tu konotaciju političara. Mislim da su ljudi koji su na vlasti prethodnih 10, 15, 20 godina tu profesiju političara toliko srozali da je danas za svakog ko ima čast i obraza sramota biti političar. Nažalost. Ja sam neko ko je skoro 14 godina preduzetnik, bavi se sopstvenim biznisom i bio je potpuno posvećen izgradnji svog biznisa, kao i većina naših preduzetnika. Nisam toliko vremena posvećivao politici dok nisam osjetio te neke loše efekte politike na sebe i ljude sa kojima sarađujem i radim.
Navikao sam u svojih 14 godina da uvijek gledam kako stvoriti novu vrijednost, kako zaraditi, kako zaposliti još ljudi, kako proširiti firmu. Tržište je takvo da vam na neki način odmah da dokaz vaših ideja, da li su one dobre ili nisu. Odmah vidite da li ćete zaraditi novac ili nećete. I svaka greška vas skupo košta. Međutim, u politici nije tako. U politici možete godinama raditi greške bez ikakvih posljedica i da na kraju okrivite nekog drugog za te iste greške. Nisam i ne želim biti onaj klasični političar, niti se tako predstavljam. Ja sam ovdje samo još jedna osoba koja sjedi u stolici u kojoj su sjedili mnogi i sjediće ih još više. Volio bih da ljudi koji posvete pažnju na to šta neko konkretno nudi, koja rješenja i koje su mu ideje. A ne ono klasično: sjedne u stolicu pa krene trebamo pojačati ekonomiju, poboljšati privredu, uložiti više u poljoprivredu, dati više na socijalna davanja, penzionere, ugrožene… A on sam ništa prije politike nije učinio. I on zagovara neku bolju ekonomiju i da treba povećati broj zaposlenih. A koga je on zaposlio? Koju je firmu otvorio i razvio, koji uspješan biznis? Oni često ne znaju ni osnovne principe ekonomije. Ne znaju šta je zakon opadajućih prinosa, šta je oportunitetni trošak, kako se formira cijena na tržištu. On, karikiram, da ga pošaljemo negdje da zaradi dnevnicu od 50-100 KM, on to ne zna. Da ga pošaljemo negdje da iscijepa pet metara drva, on to ne zna. Negdje da zamiješa beton, izlije stazicu, on to ne zna. Ja da mu dam kesu jabuka i kažem: „Ajde, majstore, na tržnicu prodaj to“, on bi se vratio za tri-četiri sata s jednom jabukom manje jer je ogladnio, morao je pojesti jednu.
Imamo ljude koji su nestručni, čija je često jedina prednost to što mogu dobro da saviju kičmu i da budu dobri nosači kaputa, fascikli, kišobrana i tako dalje, koje oni iznad njih vuku sa sobom i postavljaju na pozicije. I to je negdje naša politika. Nažalost, mi imamo taj trend negativne selekcije u političkim partijama. Šta mislim pod negativnom selekcijom? Ja sam kroz godine imao priliku da uvidim te neke unutarstranačke procese u više političkih partija. I oni, nažalost, teku ovim smjerom. Političke partije privlače specifičan tip ljudi, to su ljudi koji obično imaju slabu empatiju, obično su to ljudi koji negdje naginju u nekoj mjeri sociopatije, psihopatije, koji su egomanijaci i koje privlači ta moć, privlači ih novac i lične ambicije. I često takvi ljudi znaju šarmirati ljude i nauče dobro te emocije i ta ponašanja.
I vrlo često, vrlo brzo dođu do tih vodećih funkcija. Pošto takva psihologija ljudi, takvi egomanijaci, ne podnose sposobne i pametne ljude koji razmišljaju svojom glavom, a često su to preduzetnici i sposobni ljudi oni koji u jednom društvu stvaraju vrijednost. I onda, kad takve ljude prepoznaju, oni njih gledaju da marginalizuju, da ih sklone, da ih isključe iz izbornih procesa, prvo unutar partije, i tako da takvi sposobni ljudi, pametni ljudi, uopšte ne dobiju priliku da budu dio izbornog procesa i da budu negdje na listi. A oni, s druge strane, guraju ljude koji, kažem, njihova osobna prednost je koliko mogu da se zavuku duboko, ako mogu do pertli, to je najbolje. I oni ih postavljaju, vode sa sobom, vuku, a njihova jedina prednost je ta servilnost, poslušnost. I onda taj obični građanin, koji je pametan, koji ne izlazi na izbore, znate kakva je statistika izbora kod nas da 50-60 odsto ljudi ne izađe uopšte na izbore. Ja te ljude smatram pametnim ljudima jer, kad pogledaju listu, vide da imaju takve neke ljude koji znaju lijepo upakovati svoj lični, sebični interes kao nešto što je za opšte dobro naroda, a kad to raspakujete, vidite da je to samo jedan lični interes ispod toga. I imate njihove poltrone koje oni poguruju sa sobom. I onda običan čovjek, pametan čovjek, kad vidi u čemu se radi, kaže: „Ma kakva politika, ja ću se baviti svojom firmom i biznisom.“
Jesu li to onda razlozi zašto sposobni ljudi zapravo ne žele u politiku?
Jesu. Vrlo je teško sposobnom i pametnom čovjeku da uđe u politiku, kažem, jer on svojom sposobnošću i karakterom predstavlja prijetnju onome iznad njega i oni njemu ne daju da on dođe u tu poziciju jer predstavlja direktnu prijetnju njemu.
Uz njegovu psihologiju ne ide to da će mu neko reći: „E, majstore, to ne valja, trebalo bi ovako. Ja mislim da bi to trebalo tako.“ Njemu odgovara neko ko će reći: „Da, šefe, tako treba, vi ste najpametniji“. I onda nakon 10, 15, 20 godina imate situaciju da vam državu vode nesposobni ljudi, poltroni i oni koji ne znaju stvoriti pravu vrijednost, novu vrijednost. A ljudi koji znaju stvoriti novu vrijednost, preduzetnici, poslovni ljudi, biznismeni, oni kažu: „Mene ne interesuje politika, ja ću se baviti biznisom“ i ignorišu to na neki način. A kada ignorišeš neki problem, on samo raste i raste dok ne postane toliko veliki da ga ne možeš više izbjeći, ne možeš ga ignorisati i gledaš ga u oči. Jedini način je da ga riješiš.
Zato ja želim da pozovem sve preduzetnike, ljude iz biznisa, ljude koji znaju stvoriti novu vrijednost, koji doprinose ovom društvu, da se aktivno uključe u politiku, kako god znaju i umiju. Ako imaju vremena, ako imaju živaca, a trebali bi, jer, kažem, ti negativni efekti se osjete na svakom od nas, kod nekog direktno, kod nekog indirektno. Mislim da je krajnje vrijeme da ljudi koji stvaraju vrijednost, sposobni, pametni, ambiciozni ljudi da vode ovo društvo, a ne oni koji su negdje po sposobnosti na dnu ljestvice.
Zato se onda i vaš program zove „Srpska koja stvara“?
Kada bi uzeli taj čitav program, koji je onako obiman, kada bi ga razbili na proste činioce, dobili bi: Srpska koja stvara, koja stvara kapital, koja stvara privredu, koja čuva javni novac i koja stvara nove talente, odnosno nove nosioce budućeg razvoja. Taj program za koji ću se zalagati ako mi ljudi daju svoje povjerenje, svodi na pet glavnih stubova promjena.
Prvi je kapital Srpske koji se dijeli na Fond budućnosti, odnosno investiciono-razvojni fond Srpske, i dijeli se na Indeks Srpska, odnosno indeks na berzi Srpske koji je sačinjen od najuspješnijih, najperspektivnijih domaćih kompanija, u koji će svaki građanin Republike Srpske imati priliku da vrlo jednostavno uloži i samim tim podrži privredu Republike Srpske.
Druga tačka je Znanje za novu ekonomiju. To znači da trebamo školovati i upućivati ljude da se obrazuju u onim sferama, odnosno sektorima biznisa koji su stvarno potrebni. Mi smo, nažalost, država koja ima najviše ekonomskih tehničara, a imaju jednu od najlošijih ekonomija. Poražavajuća mi je kada vidim da ljudi danas studiraju informatičke i informacione tehnologije, dok je, recimo, trend u svijetu, pa i kod nas, da se masovno daju otkazi informatičkim tehničarima, programerima, bar osnovnima, zato što se umjetna inteligencija razvija nezaustavljivom mjerom i ti ljudi više nemaju svoju upotrebu u firmama i budu zamijenjeni jednim alatom, kao što su ChatGPT, Claude… Treća tačka je privreda koja raste i tu imamo više tačaka. Prva je da nagrađujemo privrednike koji žele da ulažu nazad u biznis, da ih oslobodimo od poreza, a onda, ako hoće da izvuku novac i potroše, da ih oporezujemo.
Četvrta tačka je Svaka marka javna, koja se dijeli na jedan javni tender zasnovan na umjetnoj inteligenciji, jedan tehnološki alat kojem je cilj da prelista vrlo brzo sve dostupne dokumente i da upali crveni alarm kad god se vide neka podudaranja, naduvane cijene i sve ostale stvari.
I peti stub jeste Fond za budućnost, odnosno fond za najbolje, gdje je cilj tog fonda pronaći u školstvu naše najtalentovanije mlade osobe. Jer, ako ih mi ne prepoznamo, prepoznaće ih Njemačka, Austrija, Amerika ili neka četvrta država. Kada bi sve ovo sveli na proste činioce, to je da prestanemo da trošimo, a da počnemo da stvaramo. To je politika ove kampanje.
Ono što je vrlo interesantno, rekli ste da Srpska nema razvijeno tržište kapitala. Zašto?
Nema. Uzećemo primjer Berze Republike Srpske, koja je ustanovljena prije četvrt vijeka i koju vi danas, pojedinim danima u sedmici, imate manji promet nego na jednoj boljoj tezgi na banjalučkoj tržnici. Neki dan, kada sam gledao, promet naše berze je bio 4.700 KM. To su stvarno smiješni brojevi. Dakle, mi imamo strukturu, imamo mi berzu, imamo sve, ali nije na najbolji način iskorištena.
Ono što ja predlažem jeste da se formira jedan vrlo jednostavan cjenovni indeks koji bi se zvao, recimo, Indeks Srpska, u koji biste vi stavili, recimo, deset najperspektivnijih kompanija sa najvećim potencijalom za rast, koje mogu postati multinacionalne kompanije i da se svih tih deset kompanija obaveže da obavezno godišnje isplaćuju dividendu.
I onda vi, s druge strane, omogućite radnicima u Republici Srpskoj koji žele da mogu jednostavno svaki mjesec da odvoje od svoje plate 50, 100, 200, 300 maraka i da automatski preko fonda ulažu u taj Indeks Srpska, koji bi onda, prateći neke standardne stope, rastao. Ovo što ja predlažem nije ništa novo. Ovo razvijeni svijet već koristi. Amerika je najbolji primjer toga. Oni imaju S&P, pa Dow Jones, pa Nasdaq, koji ima 100 kompanija nefinansijskog sektora, koje su većinom tehničke, tehnološke i AI.
Građani Republike Srpske negdje, po procjenama, drže u stranim bankama u Republici Srpskoj između 5 i 10 milijardi maraka, što na štednji, što na deviznom računu. I imate strane banke koje rade sa kapitalom naših građana. To nije ništa sporno, oni rade svoj posao, zarađuju ekstra profit, ali, recimo, našem privredniku koji ima neki biznis koji vodi godinama i želi da ga proširi, on ima dva izbora.
Prvi izbor je da negdje nađe nekako sam taj kapital da uloži, da kupi nove mašine, da zaposli još ljudi, šta god. I ima drugu opciju, a to je da ode u tu istu privatnu banku i traži kredit koji je često po nepovoljnim uslovima, da mu oni gule kožu, da mu traže žiranta, hipoteku i tako dalje.
Predlažem da se, što je moguće u većem broju tih slučajeva, skrati taj posrednik, da omogućimo da naši ljudi, građani Republike Srpske, imaju priliku da podrže, da budu pravi patriote na ekonomski način i da podrže rast privrede Republike Srpske i da samim tim učestvuju u njenom rastu i da zato dobiju, kroz rast akcije, recimo SRX-a, odnosno indeksa cijena tih najvećih kompanija Republike Srpske, i još kroz dividendu.
Ako bismo uzeli neki prosjek koji je negdje u svijetu oko 7-8 odsto godišnjeg rasta te jedne cijene akcije, plus recimo 2-3 odsto na dividendu, dobijamo nekih 10 odsto godišnje. U nekom zamišljenom scenariju, da imamo jednog radnika, nazovimo ga Marko, i on od svoje plate odluči svaki mjesec da 300 maraka po jednostavnom sistemu automatski prosljeđuje u fond, indeksni fond najjačih kompanija Republike Srpske.
I ako uzmemo koncept složene kamate, složena kamata je jako dobra stvar koju malo ko ovdje razumije. Slabo je naš narod finansijski obrazovan, nažalost, to treba isto izmijeniti u školovanju.
I kad uzmemo, recimo, da on ulaže tih 300 maraka svaki mjesec u taj naš fond sa najvećim firmama i da mu omogućimo, što je isto naš prijedlog, da mu poslodavac ima pravo na taj njegov iznos dodati još 50 odsto, a da njega država na kraju godine oslobodi poreza u toj vrijednosti. I to ograničimo do neke mjere, kako se ne bi dešavale neke mahinacije. I recimo da on ima taj zbirni kapital 450 maraka koji svaki mjesec može da izdvoji, da uloži u svoju budućnost, u Republiku Srpsku, u firme. To je jedan zatvoren lanac. Ako uzmete prostu kalkulaciju 10 odsto godišnjeg rasta, što je goli prosjek, iako će to nekima činiti kao bajka, ali to u razvijenom svijetu je nešto sasvim normalno. I ako uzmemo neki period, dakle ulaganja 10 godina, tih 450 maraka mjesečno njemu postaju 92.000. Za 20 godina, to je 324.000. Za 30 godina to je 927.000. Za 40 godina taj čovjek ima na svom portfoliju 2,5 miliona maraka. I on ima priliku sa tim novcem da kupi nekretninu, da ulaže u pasivni prihod tipa solarne elektrane, da ulaže u neki svjetski fond koji je baziran samo na dividendi i živi samo od dividende. Ima puno opcija da živi taj penzionerski život kako treba, a ne da zavisi od neke male penzije, za koju je pitanje hoće li ova naša, koja trenutno postoji, za 40 godina uopšte postojati i biti aktivna.
Šta je najveći problem obrazovanja u Republici Srpskoj? Kakav to kadar školujemo, a kakav ne?
Glavni problem je što se uopšte ne planira koji ćemo mi to kadar školovati i, drugo, što taj kadar nema dovoljno prakse. Mislim da je prošle godine fakultet kod nas završilo 750 ljudi. To se negdje dijeli na pravnike, ekonomiste, medicinske radnike, malo političke nauke i to. A vidimo da svijet ide ka umjetnoj inteligenciji, robotici, odbrambenoj industriji, sajber sigurnosti, energetici. Mi trebamo da vidimo koje su to obrazovne grane koje se traže kod nas, koje naše najveće kompanije zahtijevaju. Pričao sam sa vlasnicima velikih firmi koji imaju problem da nađu adekvatne tehničare da prošire posao.
Ne možemo dozvoliti da neki student studira informacione tehnologije, a imamo umjetnu inteligenciju koja ih je već zamijenila, gdje u cijelom svijetu oni gube posao. I da nakon školovanja završi na birou, umjesto da već radi.
Kako to država može uraditi? Pa može subvencionisati određene grane, promovisati to putem državnih kanala i edukovati ljude šta je to pametno što bi oni trebali da studiraju. Ne može niko natjerati nekoga da studira ono što država želi, naravno. Ali država može pojednostaviti, dati subvenciju. „OK, subvencionisali smo AI sektor, umjetnu inteligenciju. Nakon školovanja, koliko je tih ljudi koji su subvencionisani našlo posao, koliko je otvorilo svoju firmu, koliko se snašlo, koliko nije.“ I onda, ako vidimo da ima logike, nastavljamo. Ako nema, kanališemo subvencije na drugu stranu. Ne možemo dozvoliti da imamo najviše ekonomista po glavi stanovnika, a imamo najlošiju ekonomiju.
Po pitanju kapitala Srpske, vrlo je bitno. Znači, jedna strana je otvaranje tog indeksa cijena, odnosno fonda koji stoji iza njega, da naš čovjek može da uloži u domaće firme, da one mogu doći do kapitala. Moj drugi prijedlog je kreiranje Fonda budućnosti, odnosno investicionog fonda. Najbolji primjer je Norveška, koja je svoje prirodne resurse pretvorila u javne resurse po pitanju novca i onda dalje ulagala po čitavom svijetu. Fond funkcioniše negdje od ranih 2000-ih, gdje su oni krenuli negdje sa pet milijardi kruna i gdje su do 2026. utrostručili taj novac. To je javni novac, to je novac uzet od svakog građanina. Mi ne znamo od te jedne marke koju uzmemo od građanina pretvoriti u dvije, tri, pet, deset maraka, pa onda potrošiti, nego mi odmah trošimo. Znači, igramo se monopola, samo prosljeđujemo. Uzimamo od ljudi koji stvaraju u našem društvu, dajemo onima koji ne stvaraju, a žele da imaju. Finansiramo neefikasan državni aparat gdje se kriju ti glasači. Predlažem da se pokrene Fond budućnosti.
Imate Investiciono-razvojnu banku Republike Srpske, koja raspolaže sa oko 2,7 milijardi KM. Oni su negdje podijeljeni na šest fondova i tih šest fondova nas godišnje košta oko 13 miliona maraka. Oni ostvare isto negdje taj iznos, oko 13 miliona, tako da je negdje godišnji profit IRB banke oko 200.000 do 300.000. Ne koristimo taj javni novac kako treba. Možemo ga iskoristiti na puno bolji način, recimo, u ovom slučaju fond, gdje bismo uzeli primjer Norveške ili Amerike ili neke druge razvijene zemlje.
Pa kažemo: „OK, uzećemo od tih 2,7 milijardi KM 500 miliona i formirati Investiciono-razvojni fond.“ I onda, ajmo uzeti 40 odsto i uložiti u najveće svjetske ETF-ove, ajmo 10 odsto uložiti u zlato i srebro, recimo najvažnije komoditete koji su rasli. Ajmo 10 odsto staviti u najpopularnije trenutne akcije, među kojima je umjetna inteligencija, Palantir, SanDisk, koji je, recimo, zadnje četiri godine porastao 50 puta, vrijednost akcije Palantira koji, recimo, razvija modele i sarađuje sa američkom vojskom 20 puta i takve primjere.
Pa ajmo 10 odsto ubaciti u naš indeks cijena najjačih kompanija. Ajmo 5 odsto uzeti obveznice. Ajmo par procenata ubaciti u kriptovalute, u Bitcoin, Ethereum, na primjer. To se kod nas, recimo u BiH, još smatra kockom ili nekim velikim rizikom, dok, recimo, imate Ameriku gdje je Senat usvojio takozvani strateški kripto-rezervni fond, gdje je njegov čitav cilj da čuvaju kriptovalute, da kupuju, ulažu i drže dugoročno.
Recimo, uzmemo taj fond sa 500 miliona i neka svake godine se može još 100 miliona iz raznih fondova pretočiti u njega i da ima neki stabilan rast koji je sasvim prosječan. Uzmemo 10 odsto godišnje i vi imate onda da možete za 20 godina, uz neki stalni rast od 10 odsto i reinvestiranje, taj fond naraste na skoro 10 milijardi maraka.
Ajmo uzeti pet milijardi i vidjeti šta je gorući problem u Srpskoj. Da li je to neka dionica? Da li treba dati roditeljima subvenciju za vrtiće? Da li treba povećati socijalna davanja ratnim vojnim invalidima? I to radimo od svog novca, od novca naroda koji smo mi iskoristili svojom pameću i sposobnošću da ga umnožimo, pa smo ga onda potrošili. A ne, čim nam trebaju pare, trčimo kod Kineza, kod ovih, onih, dižemo kredit.
Postoji drugačiji način. Ne predlažem da se otvori još jedan fond, da se pravi nova birokratija, već samo da se ovaj postojeći sistem malo drugačije organizuje i malo efikasnije, da počnemo gledati državu kao firmu koja na kraju godine mora imati neki rezultat. Ako nema rezultat, nešto se mora mijenjati. A taj rezultat se treba pokušavati svake godine povećati.
Kroz program „Srpska koja stvara“ ste obuhvatili još neke teme koje su vrlo bitne. Jedna od njih jeste „Privreda koja raste“, zatim „Svaka marka javna“ i „Fond za najbolje“. O čemu se radi?
Privreda koja raste, zu se zalažemo za nekoliko mjera. Prva je vrlo jednostavno, narodski rečeno: „Nova mašina, podsticaj“, „Novi Porsche, porez“. Šta to znači? Kada vlasnik firme na kraju godine želi da taj kapital koji je stvorio svojim radom, svojim trudom, stvaranjem nečega iz ničega, stvaranjem nove vrijednosti, želi da reinvestira, da zaposli nove ljude, da poveća prodaju, da poveća izvoz, da kupi novu mašinu – svaka čast, majstore, nećeš dobiti porez na to što si uložio. Ostalo tvoje, gradi, jačaj firmu, zapošljavaj nove ljude. Ako hoćeš na kraju godine da se počastiš, kupiš nešto, nikakav problem nije, onda ćeš platiti porez. Ovdje svi pričaju „treba nam više investitora, treba dovesti investitore.“ A niko ne kaže kako. Imam dugo iskustva u marketingu i onda mi dođe klijent i kaže: „Meni treba još kupaca, daj da napravimo novi website“, pa ja tako dođem do kupca. Ja mu objasnim da neće niko sam doći na website iznenada. Ti njega moraš dovući na neki način. Naš prijedlog je da se osnuje jedna institucija u sklopu Vlade Srpske koja će aktivno raditi na pronalaženju investitora. Kako? Vidimo koje prirodne resurse ima Republika Srpska, kakva je privreda, šta može ponuditi, šta već funkcioniše. Napravi se spisak 100 kompanija u svijetu koje približno rade sa tim, koje mogu raditi sa nama, kojima bi bilo interesantno ovo naše podneblje. I onda tim ide, sa njima kontaktira, na svaki mogući način. One koji su zainteresovani spojimo sa jednim account menadžerom čija je jedina svrha da tom čovjeku pojednostavi sve, a ne da on mora ići u ministarstvo da traži papire i tako dalje, nego bukvalno da im obezbijedimo ključ u ruke. Da čovjek samo želi da investira, a mi, s druge strane, sve sredimo. Izvoli, gotovo, uloži i to je to.
U Republici Srpskoj imate 10.000 firmi, imate 20.000 preduzetnika, imamo nešto više od 200.000 zaposlenih ljudi. A 300 kompanija, svega stranih, zapošljava 33.000 ljudi. Znači, samo 300 kompanija od tih 30.000 zapošljava skoro 15 odsto svih zaposlenih. Potencijal postoji i postoji šablon, samo ga treba bolje iskoristiti. I treća stvar za koju se zalažemo jeste da Ministarstvo privrede ima najveći budžet.
A „Svaka marka javna“?
Zalažemo se za kreiranje, izbjegavajući birokratiju i povećavanje troškova trošenja narodnog novca, sistema koji bi koristio moderne tehnologije da se napravi tender radar koji je automatski. On je isprogramiran, radi vještačke inteligencije, radi 24 sata. Nije transparentnost kad neko objavi 300 stranica PDF-a nekog fajla. Moja želja je da svaki građanin može otvoriti telefon, ući u aplikaciju i za 15 sekundi provjeriti šta se dešava sa njegovim parama. Gdje se troši njegov novac, na koju firmu ide, koliki su troškovi, šta se radi.
Imamo jedan trend što se tiče tendera. Mislim da je 2022. bio prosjek da su bile dvije i po prijave po tenderu. Sad imate 1,6, jednu i po. Što znači da maltene na tender imate jednu firmu koja se prijavi. Tender s jednom prijavom nije takmičenje. Da ne pričamo o tome što je javna tajna kako se kreiraju tenderi i kako sjedne ministar preko svojih ljudi sa nekim iz privrede i ovaj sam sebi napiše tender, to se objavi i, zamisli, samo on ispunjava taj uslov, dobije tender i tako se to radi. Mislim, tenderi su odavno zlatna koka političara i tu se izvlači najviše javnog novca i to treba blokirati. Jer je to javni novac.
Imate ove populistički nastrojene političare koji kažu da treba retroaktivno kazniti sve te političare koji su koristili tendere tako da se lično obogate i da dođu do nekog bogatstva. Ja mislim da ne treba ili, u slučaju da treba, to treba uraditi ovako. Ako ćemo kažnjavati te političare koji koriste tendere da izvuku novac i kapital za sebe i svoju stranku, onda treba kazniti sve ljude koji su glasali za te političare, zar ne? Jer ko im je omogućio da to rade 10, 15, 20 godina?
U ovom slučaju doći će vam neko drugi koji će iskoristiti glasače koji glasaju iz nekog sitnog, ličnog interesa, koji će kupiti sa 50, 100 evra, koji će kupiti sa 100 metara asfalta, koji će kupiti sa porcijom ćevapa, lažnim zagrljajem, poljupcem, slikanjem, nekim obećanjem posla.
Najbolji primjer vam je Vučić po Srbiji sa svojim gostovanjima, gdje vidite da svi oni ljudi koji dođu, većinom su to penzioneri, malo tu možete vidjeti mladih ljudi. Generalno su takve situacije kod nas. Ali gdje ste čuli da neko od onih ljudi traži nešto što je globalno dobro? Svi oni traže šta će biti za moje selo, meni je potrebno ovo, ono. Znači, na to vam se svela politika, na neki lični interes.
I onda svi ti ljudi koji iz ličnog interesa glasaju za takve ljude, oni omogućavaju. Oni su jednaki krivci kao i oni i nemaju pravo da se žale. Ne kaže se džaba u narodu: „Kakav narod, takva vlast.“ I to treba mijenjati. Ovdje imate automatski sistem koji radi 24 sata, koji pokazuje tu neregularnost i malu grupu ljudi koja radi za to, da se onda usredsrede na te neregularnosti, uradi revizija i, kada stvarno nađe da ima problem, da proslijedi nadležnim institucijama, sudovima, policiji i svima ostalima.
Fond za najbolje? Kako je zamišljen? Kao klasična stipendija ili ne?
Ne, stipendija nikako. To se pokazalo u praksi da je čisti promašaj. Ne radimo ništa, pokušamo riješiti nešto, a ništa ne radimo. Dakle, mi trebamo od početka, od osnovne škole, srednje škole, fakulteta, obavezno praviti programe, takmičenja i, u saradnji sa profesorima, učiteljima, nastavnicima, vidjeti da se izdvoje ti potencijalni mladi ljudi. Ne treba gledati samo po prosjeku, ocjena ne znači ništa. Često su čak preduzetnici bili loši u školi, imaju borbu sa ocjenama, sa pažnjom i tako dalje. Ali se oni mogu isfiltrirati kroz neke projekte.
Recimo: imaš ideju, država ulaže u nju, izvoli, predstavi. Pa onda mi isfiltriramo najbolje i kasnije radimo sa njima. Nekome treba dobar mentor, nekoga treba spojiti sa tržištem, nekoga treba spojiti sa dobrom firmom, nekome treba uložiti, nekome treba pokazati, otvoriti vrata, dati mu podršku. Svakome treba nešto drugo. Ali ideja je da pratimo te ljude kroz njihov rast i razvoj i da im damo razlog da ostanu ovdje i da grade ovdje, da vide svoju budućnost ovdje. Ako mi ne prepoznamo talente u njima, prepoznaće ih Njemačka, Austrija, Amerika i to je veliki gubitak za nas. Znate koliko jedan pravi čovjek može značiti za jednu ekonomiju? U Americi imate Elona Muska kao primjer, imate razne druge uspješne preduzetnike koji jedan čovjek napravi toliki bum. Pa, na kraju krajeva, Tesla je najbolji primjer šta jedan čovjek može napraviti.
Ulaganje u buduće talente, potencijale i sposobne mlade ljude je ključ budućeg razvoja. Oni će biti nosioci buduće ekonomije. Kada se dođe do faze da država ulaže u ideje tih mladih ljudi, onda zauzvrat država dobija procenat te njihove firme. I sutra, kada ta firma ostvari pet, 10 miliona i više, onda država dobija i sa tim novcem se finansiraju novi naraštaji.
Jako je bitno da ti mladi ljudi imaju osjećaj da neko stoji iza njih, jer često niko ne stoji. Znam po svom primjeru. Ja sam morao sam, sve pješke, niko mi nije pomogao, dao novac, nisam mogao dobiti kredit na osnovu svojih ideja, svi su tražili žiranta, hipoteku. Trebamo napraviti sistem da mladi ljudi vjeruju u svoju državu, da osjete podršku i onda će sutra biti patriote, htjeće da ostanu ovdje, raditi, živjeti, razvijati.
Ako biste trebali u jednom minutu svakom građaninu Republike Srpske da objasnite šta bi to bilo drugačije za četiri godine ako bi se svih pet reformi koje predlažete sprovelo, šta biste im rekli?
Prvo bih im rekao da se nadam da nakon četiri godine ne bi bilo novih obećanja, nego rezultata. Dosta je svima obećanja, svi žele rezultate. Želio bih da vidim jeste da imamo domaći kapital koji se za te četiri godine uvećao. Drugo, da vidim veći broj ljudi koji ulažu svoj novac, koji zarade svaki mjesec, u domaće kompanije kroz Indeks Srpska. S druge strane, firme koje dobijaju kapital i investicije od domaćeg stanovništva, ne od stranih banaka i kredita.
Želim da svaki čovjek koji živi u Republici Srpskoj ima priliku da otvori telefon, aplikaciju i za 15 sekundi vidi gdje odlazi njegov novac, kome, po kojem iznosu, zašto. Da svako dijete, bilo ono iz Banjaluke, Bijeljine, Trebinja ili najvećeg sela iz Srpske, ako ima talenta, bude prepoznato, a ne da njegov talenat prepozna Njemačka, Austrija. I želim da stvaramo novu vrijednost, ne da raspoređujemo i samo trošimo. I da se konačno politički rad počne mjeriti po rezultatima, a ne po trošenjima i obećanjima.
Mi nismo i nikad nećemo biti privjesak SNSD
Srpska traži domaćine i privrednike, mudrost i slogu umjesto svađa
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.