Isto kao i prošle godine, pa one prije toga, zatim godinu dana ranije… Čija je to sramota? Vlasti u Bihaću, naravno. Kao i onih koji skrnave to sveto mjesto bacanjem otpadaka, dovođenjem stoke na ispašu, gadostima koje ostavljaju iza sebe na humkama poklanih i čestito neopjevanih.
Normalan čovjek se zgrozi i utihne na mjestu gdje su pokopane životinje i kućni ljubimci, a kamoli hiljade ubijenih ljudi i djece.
Ništa bolje nije u Šušnjaru kod Sanskog Mosta, gdje postoji isti obrazac ponašanja vandala i lokalnih vlasti na stratištu gdje počivaju kosti najmanje 5.500 ustaških žrtava.
Garavice i Šušnjar ne samo da su lokacije od posebnog istorijskog značaja, već, da bi bruka bila veća, nacionalni spomenici koji se zvanično vode pod zaštitom države. Kako ih štite lokalne vlasti u Bihaću i Sanskom Mostu dovoljno je pogledati na licu mjesta. BiH, ovakva kakva jeste, teško da je u stanju da zaštiti i samu sebe.
Na kraju, dolazimo do Republike Srpske i njenih vlasti, odnosno koliko nadležne institucije Srpske rade na zaštiti i očuvanju spomenika i memorijalnih centara posvećenih zvjerski ubijenim Srbima? Izgleda toliko da ih se sjete i obiđu jednom godišnje, dan uoči komemoracije, kad se počisti smeće i počupa korov, kao i dan poslije, kad političari na tim mjestima drže govore. I tako do sljedeće godine, pa one iza, zatim godinu dana kasnije…
Teško narodu koji olako zaboravlja svoja stradanja i nevino pobijene pretke. Takvima se slične tragedije stalno ponavljaju, a oni koji su zločine počinili pokušavaju da ih sakriju i time se još besramno ponose. Spremni da ih ponove.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu