Juče, kada se vratio iz škole, sina sam posadio na stolicu u namjeri da sa njim ozbiljno popričam o jučerašnjem događaju. Malo je reći da sam bio razočaran gotovo potpunim odsustvom njegove empatije za stradalu djecu. Više su ga interesovali detalji. Nije bilo crnohumornih komentara, nije bio ni na strani “osvetnika” niti bilo šta slično. Ali, jezivo prisutna je bila potpuna nezainteresovanost za događaj. Kao da smo pričali o tome da je u Sibiru pao snijeg u junu. Odradio sam sve kako treba, rekao šta je potrebno, a onda sam sa suprugom sjeo da analiziram razgovor (čitaj da nađem neki logičan odgovor zašto je tako odreagovao, da bih sebe primirio). Jedini zaključak do kog sam došao je da još nije dovoljno zreo (11 napunio u januaru) da shvati jezivu istinu jučerašnje tragedije. Ostaje mi samo da se trudim dalje – napisao je otac na Tviteru.
Otkud odsustvo empatije kod djece?
Zašto djeca mogu da reaguju ovako?
– Radi se o mehanizmu odbrane, koji je jedan od najprimitivnijih načina odbrane, da ga tako nazovem, jer se radi o negaciji. Djeca tog uzrasta još nisu svjesna ozbiljnosti i posljedica ovog događaja. Ona znaju da je ljudski život vrijedan, ali smatraju da se “to dešava tamo negdje” i deca se takvih stvari plaše. Da bi zaštitila sebe, ne žele da čuju takve informacije. “Ne pričaj mi o tome”, “Ne tiče me se”, umiju da kažu” – objašnjava klinički psiholog Ljiljana Jagodić.
Uzrok odustva empatije može da se krije i u sljedećem:
– Očekivala sam takve reakcije jer djeca nemaju odnos prema smrti kakav imaju odrasli. Dijete tog uzrasta i ne može da shvati strahotu situacije, ne može da ima odnos prema tome kakav imaju odrasli jer mladi se osjećaju svemoćno, besmrtno, i to jeste karakteristično za mlade ljude pa iz tog osjećaja može da dođe pomenuti nedostatak empatije – kaže psiholog Tatjana Daničić.
Nezainteresovanost o kojoj je riječ u priči sa društvenih mreža svakako ne znači neempatiju prema žrtvama masakra u pravom smislu te riječi. Ogroman broj djece školskog uzrasta odaje počast ubijenima u krvavom piru na Vračaru.
Odsustvo empatije kod djece mimo tragičnog događaja, može da bude izazvano i socijalnom otuđenošću i činjenici da djeca mnogo vremena provode u virtuelnom svijetu.
“Djeca moraju da se osećaju sigurno, to je osnovno”
Razgovor sa djecom o tragediji ne smije da izostane, ali taj razgovor treba da slijedi određene smjernice.
– Roditelji ne treba da vrše pritisak na djecu, već da kreiraju određenu sigurnost za djecu odnosno da ona budu svjesna da su voljena, prihvaćena i bitna. Kada se kreira taj osjećaj sigurnosti, najprije u porodici, djeca odatle vuku osjećaj bazične bezbjednosti i osjećaju se sigurno. Svakom djetetu to treba pokazati na način koji je karakterističan za određenu porodicu. Ono što jednom djetetu pruža osećaj sigurnosti, drugom djetetu neće. Roditelji treba da budu tu za djecu, pa kada ona budu bila spremna za sve informacije i da postavljaju pitanja, treba im dati i odgovore – dodaje Ljiljana Jagodić.
Rečenice koje treba izbjegavati
Klinički psiholog savetuje da se djeci ukaže na to da je ovaj događaj tragičan i nešto što ne smije da se ponovi.
– Događaj nikako ne treba relativizovati. ali ne treba time ni plašiti djecu odnosno prenositi svoj strah na djecu. Normalno je da roditelj strijepi za svoje dijete i da želi da ga zaštiti, ali mora i da ga pusti da odraste i da bude samostalno – napominje ona i ističe da se djeca od ranog uzrasta, kada krenu u vrtić, trebaju učiti društvenim normamama što je i suština socijalizacije, piše BlicŽena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu