Dragan, koji godinama sakuplja gljive u Prosari i okolini, kaže da pečurke rastu krajem ljeta i u jesen i da rijetko dostižu džinovske veličine.
Gljivu sam pronašao ispod jabuke zelenike. Ogromna je, višestruko veća od gljiva koje ovdje rastu. Nikada prije nisam pronašao toliku pečurku. Smatram da je dugi kišni period sa mnogo vlage uticao na rast, da je kiša poremetila odnose u prirodi, a gljive „potjerala“ iz zemlje kada im za to vrijeme nije – objasnio nam je Kukavica.
On je pečurku ili šumski šampinjon, kako se ova vrsta gljiva ovdje još zove, poslije pripremio za ručak.
– Od ove gljive ima dovoljno za tri ručka. Naravno, ona je veoma jestiva, zdrava. Odlično poznajem gljive, godinama ih berem, a počeo sam time da se bavim još u djetinjstvu. Gašnica, Bistrica, Orahova, Vrbaška i druga sela ispod Prosare obiluju jestivim gljivama. Najviše ima vrganja, rudnjice i pečurki – izneo je Dragan Kukavica svoja gljivarska iskustva.
Sada ih prenosi na sina Milana, koji je takođe veliki zaljubljenik u gljive te nepogrešivo poznaje mnoge vrste.
– Ova velika gljiva i mene je impresionirala. Nas dvojica se možemo pohvaliti kulinarskim vještinama, bavimo se i ribolovom, proizvodimo hranu bez upotrebe hemijskih sredstava. Zato ćemo, dodajući meso i povrće, pečurku pripremiti za svečani ručak cijeloj porodici – ispričao je Milan Kukavica svoje impresije nakon pronalaska velike, ali i još nekoliko manjih pečurki.
Stručnjaci kažu da jestive pečurke rastu u septembru i oktobru mada se na pojedinim mjestima, mnogo rjeđe, mogu pronaći tokom maja i juna. Jesenja berba je mnogo obilnija. Inače, ove gljive najčešće rastu u nizinama, na livada i proplancima.
– Pečurke vrlo česta rastu u vilinim krugovima, pa kada je jednom nađete vrlo je vjerovatno da ćete je na tom mjestu opet pronaći iste ili naredne godine. Naime, pečurke ili šampinjoni su veoma razgranata familija sa više interesantnih predstavnika, ali i sa dvije do tri djelimično otrovne vrste. Zato pravi sakupljač gljiva mora uvijek biti oprezan… Klobuk je bijele boje, promjera od četiri do osam centimetara – naglašava Momir Cvetković, inženjer poljoprivrede iz Rogolja.
On ističe da zahlađenje koje je zahvatilo BiH proteklih mjesec dana uopšte ne pogoduje gljivama.
Kukavica nije usamljen pronalazač džinovskih gljiva u BiH i regionu. U tome ga slijede Prnjavorčani i gljivari iz Podgrmeča, a rekordnim primjercima hvale se Dalmatinci i Slavonci.
Mirko Trivičević iz Babanovaca kod Prnjavora ubrao je nekoliko velikih gljiva težine približno jednog kilograma. Riječ je o pečurkama deset puta većim od ostalih gljiva, koje niču na njivama, pogotovo u vrijeme učestalnih padavina. U velikom “buketu” bilo je nekoliko plodova. Jedan od njih bio je težak 860 grama, prečnika 28 centimetara, što se ne pamti na ovom području.
Poljoprivredni proizvođač i sakupljač šumskih plodova Hikmet Burnić, iz sela Gornji Kamengrad kod Sanskog Mosta, pronašao je džinovski primjerak rijetke gljive smrčak, čija težina iznosi oko 800 grama. Dječaci Marin i Ivan Tomić su u Duvanjskom polju ubrali pečurku takođe tešku kilogram i po, kao i Kukavica.
Mile Pučić iz Šibenika pohvalio se gljivom duplo manje težine, ali je njen klobuk imao prečnik od 36 centimetara. Mirko Markulin iz okoline Sinja pronašao je tri velike gljive puhare ukupne težine oko 20 kilograma. Miroslav Deket iz Daruvara pronašao je puharu od pet kilograma, koja pripada porodici pečurki latinskog naziva kalvacija gigante.
Izvor kvalitetne hrane
Jedna od najukusnijih gljiva u BiH se zove jajara, rudnjača, blagva, gospojina, rujnica.
– Gljive su izvor nevjerovatno kvalitetne hrane. Međutim, obzirom da kao sunđeri upijaju otrovne izduvne gasove, ne treba ih brati pored puta – naglašavaju malobrojni stričnjaci za oblast gljivarstva u potkozarskom i lijevčanskom kraju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu