Dodatni problem je što robe iz uvoza, a prije svega hrana, našim tržištem godspodare već decenijama, a mi ih nemilice kupujemo, jer su jeftinije od onih koje izlaze iz naših pogona. To, naravno, diktira loš životni standard većine građana BiH, koji nemaju tu privilegiju da zagledaju kvalitet onoga što jedu, jer to, bogami, košta i više no što većina sebi može da priušti.
Naravno, neke prehrambene proizvode moramo da uvozimo, jer niti imamo sirovine, niti smo dorasli njihovom pravljenju, pa ne treba da čudi što se njima snabdijevamo širom bijela svijeta.
Međutim, šta reći na činjenicu da godišnje uvezemo desetine hiljada tona mesa i prerađevina, što nas košta stotine miliona maraka. Tu su i ogromne količine vode, mlijeka i mliječnih, te pekarskih proizvoda, voća i povrća, te mnoge druge hrane za čiju proizvodnju, bar naoko, imamo sve pretpostavke.
Dakle, nekontrolisano uvozimo sve ono što bismo, uz malo veće podsticaje domaćim poljoprivrednicima i prerađivačima, te uvođenje pokoje mjere zaštite domaće proizvodnje, mogli da proizvedemo u daleko većim količinama.
Time bi, svakako, i uvoz krenuo silaznom putanjom, a daleko više para završilo u džepovima naših farmera i prerađivača, te u našim budžetima, dok bi građani, ako ništa drugo, dobili bar malo kvalitetniji proizvod.
Ovu teoriju svi znamo napamet, ali njena realizacija ide prilično trapavo, tako da će proteći još puno vode, i to one uvozne, dok ne dočekamo neke pažnje vrijedne rezultate u pogledu zaštite domaćeg agrara i privrede.
Do tada, pored domaćih i onih proizvedenih u zemljama okruženja i regiona, i dalje ćemo jesti pekarske proizvode iz Irana i Avganistana, dok će na naše trpeze meso i mesne prerađevine stizati čak i iz daleke Argentine i Maroka. Nevjerovatno, ali istinito.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu