Porodica Škorak kada je 1981. godine dobila stan u Sarajevu nije ni sanjala da će 11 godina kasnije pobjeći i ostati bez njega, kao i bez uspomena i života koji su tu izgradili. Jedino što im je bilo važno da su zajedno.
Olivera, porijeklom Srpkinja i Josip, porijeklom Hrvat iz Zagorja, bračni život započeli su 1981. godine u Sarajevu. Medicinska sestra i predavač u srednjoj Vojnoj školi u Rajlovcu, gradili su zajednički život u socijalističkom vremenu i bivšoj Jugoslaviji u kojoj je životni tok imao svoj red – škola, vojska (za muškarce), posao, stvaranje porodice, odgajanje djece, penzija i ono što nas sve na kraju čeka.
Njihov miran i porodičan život naglo je prekinuo rat 1992. godine koji ih je zadesio sa dvoje djece, dječakom i djevojčicom starosti 10 i 7 godina.
– Prve napetosti počele su početkom 1991. godine, ali sjećam se da moje tadašnje komšije, koje su bile svih vjeroispovijesti i nacionalnosti, i ja nismo to uzimali za ozbiljno. Stvarno smo se svi voljeli, nismo ni sanjali da će doći do čega je došlo. Rodbina i prijatelji iz Srbije pomogli su mom suprugu da dobije prekomandu kao član JNA i da dođe u Beograd jer bismo tako bili bliži našim kumovima i prijateljima koji su nas savjetovali da odemo što prije jer se spremao građanski rat – objašnjava Olivera za Žena.rs.
Kada je rat počeo 1. marta 1992. godine na teritoriji BiH, stan Škorakovih u Sarajevu je čuvala njihova komšinica, ali poslije par mjeseci više im se nije javljala. Ubrzo su saznali da se najvjerovatnije neće vratiti u Sarajevo i njihov dom, što se kasnije ispostavilo kao istina.
– Izgubili smo sve. Nije ostala nijedna uspomena iz tog vremena. Toliko sam žalila za svojom kućom da sam noćima sanjala kuhinjske krpe koje sam kupila prije nego što smo otišli – dodaje ona.
Po dolasku u Beograd maloljetna djeca nastavila su školovanje. Nažalost, život u Srbiji devedesetih ni za koga nije bio lak, pa ni za izbjeglice. Hiperinflacija, ekonomsko i društveno propadanje nisu išli na ruku ovoj porodici. Sredinom devedestih Oliverin suprug, Josip, ostaje bez posla i zbog brige za svoju djecu i dalju egzistenciju odlučuju da se prijave za program koji su napravile državne institucije Kanade i koji je pružao prihvat izbjeglicama iz mješovitih brakova u njihovu zemlju. Rat je učinio da su mnogi mješoviti brakovi se raspali zbog vjerske i nacionalne netrepeljivosti koja je vladala u ratnom periodu.
– Prihvatili su nas iz trećeg pokušaja i otišli smo iz Srbije 21. janura 1997. godine u Vankuver. Morali smo zbog naše djece i dalje budućnosti. Kanadska država nam je obezbijedila stan, socijalnu pomoć i učenje engleskog jezika. Dok nismo savladali engleski nismo mogli da počnemo da radimo. Naše kvalifikacije i obrazovanje nije važilo tamo. Djeca su se mnogo lakše adaptirala jer su već učila engleski dok su bila u Srbiji. Za mene i Josipa to je bio veliki stres. Došli smo u nepoznato, ne znamo jezik i plašili smo se da se nećemo snaći. Socijalni radnik je bio stalno u kontaktu sa nama i pratio napredak – priča Olivera.
Kazala je da je dolazak u Vankuver bio jako neobičan za njih. Kako je objasnila, čudili su se što veliki broj ljudi vozi bicikl i šeta pse, jer to nije bilo specifično za tmurno vrijeme devedesetih na prostoru tadašnje Jugoslavije.
Nakon što su savladali jezik radili su ”obične” poslove. Josip je bio zaposlen kao obezbjeđenje u jednoj firmi, a Olivera kao čistačica u hotelu. Danas je menadžer na mjestu na kom je i počela da radi. Josip je prije par godina obolio od raka prostate koji je operisao, a država mu je omogućila, zbog težine oboljenja, da bude na bolovanju dok ne stekne starosne uslove za penziju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu