I zaista je tako. Tri konstitutivna naroda, od kojih svako naginje na svoju stranu, godinama pokušavaju da žive zajedno. Kažem pokušavaju, jer je očigledno da je BiH specifična, ne samo po državnom uređenju već i istorijski gledano.
Rat je učinio svoje. Danas Bošnjaci traže više centralizma, jedan dio i ukidanje entiteta, srpski političari traže svoju državu, a Hrvati treći entitet. Upravo ta različita viđenja države sva tri konstitutivna naroda i neprevaziđeni konflikti iz prošlosti drže BiH tu gdje jeste – zaleđenu u vremenu i prostoru. Zaleđenu, jer ne znamo kako da je odledimo.
Dogovor je, naravno, uvijek najbolja opcija, ali godine postojanja BiH pokazuju da ti dogovori unutar ove zemlje nisu mogući. Zajedno ne znamo, a razići se ne možemo. Ili obrnuto. Kako god, činjenica je da su i Bošnjaci i Hrvati i Srbi nakon rata dobili samo prividnu državu i teritoriju, u kojoj ima mjesta za sve, ali nema ni za koga. U prevodu, niti Srbi imaju državu, niti Bošnjaci dobijaju svoju centralizovanu BiH, niti Hrvati imaju svoje parče kolača, jer o trećem entitetu samo mogu da pričaju.
Istina je da se međunarodna zajednica godinama upliće u unutrašnje odnose i ne da nam da dišemo. Ponaša se prema BiH kao prema nekom siročetu koje nema nikoga i ništa ne zna samo, pa mu trebaju tata visoki predstavnik i mama međunarodna zajednica da ga usmjere. Niko ne pita tu BiH šta ona želi. Mada, ruku na srce, i kada bi nas pitali, naviknuti da godinama živimo pod tutorstvom međunarodne zajednice pitanje je kako bismo se snašli sami. Vjerujem da nakon nekog vremena bismo. Već smo punoljetni odavno, prošli smo i adolescentsku krizu, dovoljno smo sazreli da počnemo sami da vodimo brigo o svom životu.
Za početak prestati nacionalnom retorikom zarad ličnih interesa puniti usijane glave mržnjom. Hladne glave sjesti za okrugli sto i vidjeti „kako dalje“.
Ipak, niko nam nije kriv što smo sami sebi najveći neprijatelji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu