Praznik u slavu žena, majki, radnica koje su se izborile za svoja prava, pretvorili smo u puki materijalizam. A, tome su, ironično, kumovale same žene, koje se poslednjih godina utrkuju u roditeljskim grupama da predlože pompezniji poklon za vaspitačicu, učiteljicu, profesoricu. Euforija je već počela.
Osmi mart u školi ne može se danas zamisliti bez poklon bona od bar 100 maraka, za markiranu torbu ili nakit. I to pod uslovom da djeca u razredu daju „samo“ po pet maraka. Oni uporniji, valjda bolji roditelji, idu dalje i više, pa skupljaju po 10, negdje čak i po 20 KM. Govorimo o zajedničkim poklonima koji vrijede 200, 300 maraka?! To ne pokazuje poštovanje prema prosvjetnom radniku nego sunovrat ovog društva.
Umjesto skupocjenih darova, vjerujem da bi se učitelji više obradovali kada ih roditelji ne bi zivkali i žalili se na ocjenu koju je dijete dobilo, kada moćnici ne bi urgirali kod direktora da se zaboravi na loše vladanje nekog đaka, kada ih stranke ne bi ucenjivale da moraju biti njihovi članovi kako bi dobili posao za stalno, kada ih đaci ne bi maltretirali i snimali telefonom.
Želim da vjerujem u to.
Pozivam i učitelje da reaguju, da se usprotive ovom nakaradnom sistemu i vrate poklone koji prelaze granicu dobrog ukusa i po skupoći se graniče sa mitom. Teško jeste, ali je jedino ispravno, ako mislimo biti dobar primjer našoj djeci.
Nekada su cvijeće ili čokolada bili dovoljan znak pažnje. Šta djeci uopšte može da znači koverat koji će predati učiteljici, nisu oni gosti na svadbi.
Draga djeco, iznenadite svoje nastavnice buketom cvijeća. Napišite im pjesmu. Kupite ulaznice za pozorište. Donesite tortu i počastite se svi u razredu. Budite bolje generacije od nas. Njegujte prave vrijednosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu