Ovom objavom na društvenim mrežama je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, najbolje pokazao u kakvoj bijedi i nemoći žive građani, ne samo Banjaluke, već i cijele Republike Srpske.
Stanivuković je obezbijedio Mići, Radenku i Radetu zaposlenje, smještaj i pomoć advokata, koji bi im trebao pomoći u pravnoj borbi koju vode. Tim potezom Stanivukovića štrajkački šator je izgleda postao jedini način da građani ostvare svoja prava.
Zašto je bilo potrebno da se dođe do te tačke? Zašto je potrebno da jedan gradonačelnik, predsjednik ili ministar rješava ovakve probleme? Gdje je tu sistem i njene institucije, koje su zadužene za te poslove?
Nema ih. Spavaju, nezainteresovane su za svoj posao, nije ih briga…. Šta god čovjek pomisli neće pogriješiti. Upravo taj nerad i nemar, dovodi ljude do toga da se ulogoruju u parku pod šatorom i tako bore za rješavanje svojih problema. To je postalo pravilo, ne izuzetak – što je još tužnije.
Trojica štrajkača iz parka u Banjaluci, nisu usamljeni u toj muci. Još jedan očigledni primjer je Banjalučanin Davor Dragičević, koji je odlučio da svoj šator razapne u Sarajevu. On iz tog šatora zahtjeva da nadležni pronađu i procesuiraju, one koji su odgovorni za smrt njegovog sina Davida.
On za razliku od štrajkača u parku u Banjaluci, još čeka svoju pravdu. Pitanje je kada će je i da li će je dočekati, ali ako je suditi prema prethodnom primjeru, treba samo biti istrajan, rezultati će kad- tad doći. Pored toga prethodne godine su jedno pokazale – Davor Dragičević ne planira odustati.
Nisu samo gore pomenuti štrajkači u šatorima, oni koji imaju slične ili iste probleme. Banjaluka, a sigurno i druge lokalne zajednice imaju na hiljade Radenka ili Davora, koji pokušavaju naći zaposlenje, koje će omogućiti dostojanstven život njihovih porodica, riješiti stambeno pitanje ili koji se bore pravosuđem…
Svi oni se „bore sa vjetrenjačama“ ili ukratko rečeno ne uspijevaju da riješe svoju muku, jer su oni „ničiji“ i za njih se nije zauzeo pojedinac, koji se nalazi na poziciji koja sa sobom nosi određenu moć. Pojedinac, kalibra gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića, koji će reći da se njihovi problemi moraju što prije riješiti. Većina tu muku podnosi ćutke, eventualno je podijele sa komšijama, rodbinom ili prijateljima.
Možda bi ti građani trebali slijediti primjer štrajkači iz parka u Banjaluci. Možda svi oni treba da postave šatore na prominentnoj lokaciji, na kojoj će biti svakodnevna smetnja onima, koji u rukama drže u rukama određenu moć.
Neće samo biti smetnja, već će svojim prisustvom narušavati i “njihov osjećaj za estetiku”, jer to neće biti jedan ili pet šatora, već sigurno cijelo šatorsko naselje. Možda će to iznervirati, naljutiti ili dosaditi moćnicima, koji će onda natjerati institucije da se prihvate svog posla. Možda.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu