Povrede, ugrizi i posjekotine su mu sanirane, ali je sve moglo biti daleko gore kaže trener ekipe Željko Petronijević koji je svjedočio samoj sceni, i na kraju, tokom borbe sa podivljalim psom, spasio dječaka težih posledica.
On je za medije ispričao detalje drame koja se odvijala iza glavnog terena FK Kolubara, na igralištu sa vještačkom travom, opasanim žičanom ogradom u koji je pas uspio da uđe i da napravi haos.
– Pravo da vam kažem, dijete je, Bogu hvala dobro, kako je moglo ispasti! – priča za Telegraf.rs Petronijevića poslije svega.
– Na kraju je zadobio ogrebotine, tri-četiri onako malo duže, ali nisu duboke, na desnoj nozi dole kod pete. I dobio je jedan ugriz baš blizu Ahilove tetive, uplašio sam se da mu ne pokida tetivu, onako malo je dublje, nije bilo za ušivanje. Sinoć je išao u Tiršovu da to sve očiste, i poslali su ga danas da provjere da li je zarazno kuče, dobio je lijekove za bolove, antibiotike, javio mi se, dobro je… Ima male bolove i mali otok, ali dobro je kako je moglo biti. To je sve odlično prošlo – sabira utiske trener Petronijević.
Kako se sve odigralo, odakle je pas došao, kako je ušao među djecu, u detalje je ispričao ovaj učitelj fudbala.
– Imali smo trening u 16:30, to se desilo oko 17:30, 17:45, pred sam kraj termina. To kuče je došlo tu, ne znam da li znate kako izgleda “veštak” ovde. Postoji atletska staza, pa unutar atlestke staze postoji ograda koja ograđuje veštački teren gdje smo mi. I mi smo počeli da radimo, to kuče je došlo već pet miuta pošto smo krenuli sa treningom na toj atletskoj stazi. Tad sam pomislio da je vjerovatno došao sa nekim od ljudi koji stoje na tribini, koji čekaju svoju djecu da se završi trening, da su ga pustili da se istrči, pa će ga poslije vezati i odvesti.
Pas, lutalica ili bjegunac, je ubrzo počeo da pokazuje znake uznemirenosti.
– Skakao je na tu žicu, i skakao, i skakao… Ja sam na početku mislio da ga vjerovatno iritira lopta koja ide lijevo-desno, da je za njom skakao. Mi smo nastavili trening do samog kraja, moj kolega Igor, koji je isto imao termin sa mnom, on je njegovu djecu pustio možda pet minuta prije mene da izađu. Mi smo ostali da odradimo još dva lagana kruga za kraj, da se relaksiramo, da završimo. I vjerovatno kad su prethodna djeca izašla ostavila su otvorenu kapiju. Pas je ušao u igralište.
Tad je počeo haos i borba za život protiv zvjeri.
– Ker se odmah zaletio na djecu koja su trčala krugove i na početku je, meni se bar tako činilo, samo skakao oko njih, nisam primjećivao da je bio nešto ratoboran. I sreća, kako su došla djeca kod mene, gdje je stadion glavni, pas polako počinje da skače na to jedno dijete, na Luku (koji je napadnut), i on još onako u igri mu je rekao “bježi, bježi od mene”, ali pas ne uzmiče i uspjeva da ga ujede za marker. Mali Luka, tako se zove dečko, kreće da ga gura, kaže “bježi od mene ludače, bježi”. Već sam tu video da to više nije igra. Prilazim, guram kera, ali ker ne reaguje, gleda pravo u Luku, ponovo kreće i ujeda ga za šorts. I pušta ga. Prilazim, guram ga, pa ga gađam loptom, mislim se možda će krenuti za loptom, međutim ništa, on se opet okreće ka djetetu, i skače na djete. Dijete se izmiče, ker ga promašuje ustima treći put, ja prilazim ponovo, guram pseto ka žici, međutim vidim ja da on ne odustaje i kažem dječaku: “Luka, srećo, skači preko ograde, nema druge”. Znači, ostali smo samo on i ja, ostali dječaci su krenuli da izlaze – prepričava Petronijević pravu dramu koja se pretvarala u horor i borbu za život.
Situacija je, dječak je morao biti sklonjen van igrališta, a Petronijević je to uspio da uradi nadljudskim naporom, prenosi Telegraf.
– Dječak se popeo na ogradu, visoku, ali tanka je žica, možeš lako da se nabodeš i hvala Bogu da nije. Prelazi, jednu nogu prebacuje, druga mu ostaje, nije mogao odjednom obje. I čovječe, pas se tad zalijeće, hvata ga ustima za nogu, a znate kako pit bulovima vilica blokira kad zgrabe nešto, i ne puštaju. Kreće da ga grze, Luka vrišti, ja više ne mogu da ga sklanjam. Zalijećem se i udaram ga nogom iz sve snage. Tad ga je tek pustio, prilazim i bacam dijete rukom preko te ograde. Luka je preletio, pao je tamo, sav se izlupao kad je pao, ali je barem bio na bezbjednom. Tu se i pas malo pogubio, pustio je Luku… Okrenuo se tad ka meni, šutnuo sam loptu ka njemu, i onda je on krenuo na mene. Sreća, iz jednog poteza preskočio sam tu ogradu, međutim on je i dalje gledao to dijete tamo iza ograde. Nešto je baš njega pikirao, ne znam šta se desilo.
Moguće zbog markera.
– Jeste, može biti, ja vidim onda dijete, podižem ga sa nekim malim koji je bio tu. Pitam roditelje da to slučajno nije nečije kuče, oni ljudi kažu “ne, ne, nije niko od nas”. Okrećem se, gledam, malo dalje, na drugoj strani “vještaka”, dvadesetak djece od sedam-osam godina sa trenerima koji su radili. Stoje tamo, gledaju, uplašeni. Mislim se, ako ker krene na njih, niti imaš čime da ga zaustaviš, sila je to, treneri kao i ja imaju čunjeve, markere i lopte, nema motke, nema ništa. Međutim, vidim da pas i dalje snima nas dvojicu. Počinjem polako da šetam lijevo-desno po stazi i on počinje da prati mene. Idem tako lijevo-desno, a u isto vrijeme kažem onim trenerima da sklone djecu, ima tamo jedna prolaz, da odu, da se pas slučajno ne okrene ka njima. Sreća, prebacili su ih.
Tu je već bilo jasno da ker ne može više nikog da povrijedi.
– Krenuo je da izlazi sa igrališta, ali mu nisam dao, zatvorio sam kapiju. Odšetao je na kratko do sredine terena, ja sam krenuo ka svlačionici i pustio vrata od kapije, pa se on vratio ka kapiji i počeo da gura glavom. Uspeo je da otvori kapiju, izašao je i krenuo da ruši oko kola gdje su bila djeca, oko svlačionica. Bio je tu jedno pet do deset minuta i potom se konačno izgubio. Uhvatio sam povrijeđeno dijete, obukao ga, odneo u Dom zdravlja… Boga sam molio da nije ker usput još nekog napao. Došla je brzo potom policija, uzete su izjave. Neka mi je žena prišla, rekla “svaka čast na hrabrosti”. Pomislio sam tada, druže, koja hrabrost, odsjekao sam se! Da nisam uspio malog da prebacim kad je bilo kritično, da smo obojica pali unutar igrališta, ker bi ili mene ili njega rastrgao. Imam i neke rasjekotine, ali ništa strašno. Kažem, opet, Bogu hvala, dobro se završilo kako je moglo biti – završava, gotovo u dahu, trener kadeta Borca iz Lazarevca ovu priču sa srećnim krajem.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu