Jamski staž davno je zamijenio penzijom, koja danas traje duže nego što je radio pod zemljom.
Uprkos decenijama u mraku i prašini podzemnih kanala, Jovan je dočekao duboku starost u punoj snazi. U vrletima iznad rudnika, iz mlađih dana pamti ga još samo nekadašnji pripravnik iz Uprave, koji je i sam uveliko penzioner.
– Sjećam ga se na biciklu, sa šajkačom i štipaljkama na nogavicama – kaže Gojko Zečević, Jovanov sin, piše RTS.
Punih dvadeset godina na posao je išao biciklom, a prije toga pješice preko brda. Ta vremena su prošla, kao i generacija sa kojom je hljeb zarađivao pod zemljom.
– Niko više od mojih kolega nije živ, sam sam ostao od te generacije – naglašava Jovan.
Do rudnika Ušće putovao je satima, a zarada je zavisila samo od snage njegovih mišića. Podsjeća da je najprije išao pješice, pa biciklom, a da se plaćalo po učinku, Otkopavanje uglja nosilo je stalnu opasnost, pa je u jami oduvijek važio poseban zakon solidarnosti.
– Rudari se ne pozdravljaju sa dobar dan, nego srećno – ističe Jovan.
Decenije je proveo u teškim uslovima, ali je iz jame izašao čeličnog zdravlja. Kaže da nikada nije išao kod ljekara, niti je ikada bio na bolovanju.
– Zdrav je, zdravo se hrani, biće još godina – ističe Gojko, Jovanov sin.
Tuneli koje je kopao odavno su pusti, a posljednji rudar jedne generacije i danas čvrsto korača svojim Petropoljem.
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.