-Obožavao sam one slatke žvake. Mama mi je rekla: ‘Čekaj me tu, idem da ti ih kupim, brzo se vraćam.’ A onda je otišla i nikada se više nije vratila.-
Tako počinje potresna životna priča M. P., kojeg je majka kao dijete ostavila u Domu za nezbrinutu djecu „Drinka Pavlović“ u Nišu. Mjesecima ju je čekao, vjerujući da će se vratiti, sve dok mu vaspitačica nije rekla istinu – majka je otišla u Hrvatsku.
M. P. je znao da ima majku i upravo zato mu je bilo još teže da prihvati da se ona neće vratiti.
-Bio sam na hodniku mjesecima i čekao sam je, sve dok mojoj vaspitačici nije prekipjelo. Tada mi je rekla: ‘Nemoj da čekaš, majka ti neće doći, otišla je u Hrvatsku – prisjetio se.
Djeca iz cijele bivše Jugoslavije
Dom „Drinka Pavlović“ krajem osamdesetih godina bio je dom djeci iz različitih krajeva bivše Jugoslavije. Neka su imala jednog roditelja, neka nisu imala nijednog, dok su druga bila ostavljena toliko rano da se roditelja gotovo nisu ni sjećala.
M. P. je znao koga čeka. -Baš tu ispred doma stajao je autobus koji je saobraćao na liniji Bubanj – Donja Vrežina.-
Iako je odrastao bez majke i oca, u domu je pronašao djecu sa kojom je dijelio svakodnevicu. Zajedno su išli na more i zimovanja, a vremenom su postali poput porodice.
-Bilo nas je iz cijele Juge. Išli smo ljeti na more jer smo imali odmarališta, a zimi na zimovanja u Sloveniju i Makedoniju – rekao je. Ipak, najteži su bili raspusti. Dok su po drugu djecu dolazili roditelji, bake i djedovi, M. P. je ostajao sam u domu.
-Tada su dolazili po djecu porodice, bake i djedovi, a ja sam ostajao sam u domu. Ono što me je radovalo jeste to što sam bar tada imao najviše pažnje od vaspitača, zato što sam bio jedini –
„Sada kako prolaze godine, sve me stiže“
Iako su prošle decenije, posljedice djetinjstva bez roditelja i dalje osjeća.
-Tada to ništa nisam shvatao, sada kako prolaze godine sve me stiže. Visok i krupan sam čovjek, ali me sitnice rasplaču i to iz čista mira. Valjda je to nešto što se u meni skupljalo godinama –
Njegovo djetinjstvo dodatno je obilježio rat u bivšoj Jugoslaviji. Kako je ispričao, jedan dječak iz doma poginuo je nakon što je pokušao da izbjegne odlazak u rat.
U međuvremenu, M. P. je počeo da bježi iz doma i pravi probleme. Prebacivan je u ustanove sa strožim pravilima, a završio je i u vaspitno-popravnom domu u Kruševcu.
Tada je odlučio da želi drugačiji život. Želio je da stane na svoje noge i da iza sebe ostavi sve ono što ga je pratilo od djetinjstva.
Oca nikada nije upoznao
M. P. nikada nije upoznao oca. Njegov grob pronašao je tek mnogo godina kasnije.
Saznao je da mu je otac bio iz sela u okolini Pirota, a pokušavao je da stupi u kontakt i sa njegovom porodicom. Međutim, nije bio prihvaćen.
Kako je ispričao, pojedini članovi porodice čak su mu slali pisma i tražili da nikome ne govori da su u srodstvu. Ipak, sa polubratom i polusestrom ostao je u kontaktu.
Nakon izlaska iz doma, M. P. nije imao porodicu koja bi ga dočekala. Otišao je u inostranstvo, pronašao posao, oženio se i dobio djecu. Danas ima petoro djece.
Pronašao je majku poslije mnogo godina
Najveći preokret dogodio se kada je uspio da pronađe majku. Iako ga je kao dijete ostavila, M. P. nije mogao da je ostavi kada ju je pronašao u teškoj situaciji.
-Nije imala nigdje ništa, bila je bez stana, bez kuće, bez penzije, bez dana radnog staža. Srce mi nije dozvolilo da je ostavim takvu – Kupio joj je malu kuću na periferiji Zaječara.
Međutim, između majke i sina nikada nije došlo do bliskosti.
–Ona se nikada nije pokajala zbog onoga što je uradila – rekao je.
Majka i sin se, kako kaže, oslovljavaju imenima. Ipak, kada je majka pala i slomila butnu kost, M. P. joj je pomogao. Bila joj je potrebna operacija, rehabilitacija i oporavak, a nije imala zdravstveno osiguranje ni penziju. Novac koji je čuvao za renoviranje svoje kuće potrošio je na njeno liječenje.
-Koštalo me je oko 800.000 dinara. Morao sam sve da dam, iako sam znao da ona to za mene nikada ne bi uradila –
Pitanje dječaka iz doma koje ga je ostavilo bez riječi
M. P. se i danas vraća u Niš zajedno sa bivšim štićenicima doma. Okupljaju se, razgovaraju i prisjećaju se djetinjstva. Kada dođu u dom, djeci donose slatkiše, voće i druge potrepštine, a hranu koja ostane nakon okupljanja takođe ostavljaju djeci.
A onda se dogodio trenutak koji M. P. nikada neće zaboraviti.Jedno dijete u kolicima ga je pitalo
“A hoćeš li ti mene da odvedeš odavde?“ M. P. nije znao šta da odgovori.
-Samo sam ućutao bez odgovora. Prvi put u životu sam zanijemio –
„Kakva je, takva je, moja je zemlja“
Danas se bavi transportom. Uložio je novac u kuću u Srbiji, napravio voćnjak i uredio svoj prostor.
Iako je godinama živio u inostranstvu, sve više želi da vrijeme provodi u Srbiji.
-Kako godine prolaze, sve više osjećam potrebu da budem u Srbiji. Kakva je, takva je, moja je zemlja! Tu se osjećam lijepo, sigurno i spokojno – Planira da dolazi jednom mjesečno kako bi obilazio majku i svoje imanje. Njegova priča, kako kaže, nije samo priča o boli, prenosi Žena Blic.
Želi da ljudi razumiju kroz šta prolaze djeca koja odrastaju bez roditelja, ali i da pokaže da čovjek može da izgradi život čak i kada mu na početku gotovo ništa nije dato.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.