Iza njega je trnovit put, a mještani njegovog rodnog sela složni su u jednome, počeci su bili izuzetno teški.
Tošić je odrastao u uslovima daleko od idealnih. Prilika iz tog perioda prisjetio se jedan stariji mještanin, dobar poznanik Tošićevog pokojnog oca.
– Bilo mu je teško, to je siromašna porodica bila. On se zaputio tamo, mlad, to tako jedino i može ako hoćeš da uspiješ – rekao je on, te se osvrnuo i na Duškovog oca Mileta:
– Otac mu bio siromašan, da ne krijemo sad, bio je pružni radnik, tako da je to jedan od razloga da moraš da uspiješ, onda tu nema, ili-ili. Ja sam bio dobar i sa njegovim ocem, mnogo sam bio dobar. Mile je bio ponosan – rekao je.
Kako bi ostvario svoje snove i stigao na fudbalske treninge u Zrenjanin, Duško je bio prinuđen da svakodnevno stopira:
– Poznajem dečka samo tako. On je išao da stopira, imao je tada deset godina, a ja sam stopirao stalno, muzičar sam, sviram i ja njega pustim jednom: “Ajde, idi, idi”. On ranac na leđima i ide u Zrenjanin. On je iz siromašne porodice, otac mu je radio na pruzi, volio je malo da pije. Mama mu je tu. Izvukao se, hvala Bogu, tu sve glava radi – dodao je.
Veliku podršku u tim danima pružala mu je i kuma čiji sin i Duško su od malena bili zajedno:
– Kao dijete vodila sam ga na treninge, vraćala… Zajedno su slavili osamnaesti rođendan, sin je rođen šestog, on devetnaestog. Obožavam dijete – rekla je.
Njegov veliki trud prepoznala je i komšinica, koja ističe njegovu nevjerovatnu posvećenost:
– On je bio jako dobro dijete. Borio se mnogo i zaslužio je sve što ima. Nisam ga nešto mnogo poznavala, ali znam da su stalno govorili da je stopirao, išao za grad da ide na treninge – istakla je.
Rijetko ko je u selu u to vrijeme mislio da će dostići svjetsku slavu, pa je jedan od komšija iskreno rekao:
– Nisam mislio, odkud sam mogao. On je išao u Zrenjanin da trenira, snalazio se, kako je znao, nema šta. Ja ga volim, zadovoljan sam, kao da je moje dijete, što se čovjek izvukao – dodao je.
Iako je stekao slavu i veliko bogatstvo, svi oni koji ga znaju od malih nogu ističu da je Duško ostao isti onaj dečak iz Orlovata. To ponosno ističe i njegova kuma:
– Dijete se promijenilo nije, kako je bilo, tako je ostalo… Kada dođe, kao da je došao normalan čovjek, a ne poznata ličnost – otkrila je.
Kuma je tokom razgovora istakla da Duško umije i mnogo da pomaže:
– Što god treba on pomaže, pomaže školi, bilo čemu, ne eksponira se nigdje. Dosta je pomagao, ali nećete čuti to iz njegovih usta, ni iz usta njegove majke, sestre… Veoma su skromni bili i ostali – rekla je.
Dodala je i jedan gest:
– On je svojih pet drugara odveo avionom, vratio, sve platio, provod… To je bilo nedjelju nezaboravnih dana – otkrila je.
Danas mu je rodni Orlovat oaza mira, u kojoj je sagradio kuću. Značajan dio vremena provodi na Tamišu, uz koji su svi odrasli, a slobodno vrijeme koristi da biciklom obiđe park, druži se sa vršnjacima i zaigra fudbal na lokalnim turnirima. Svoju ljubav prema selu i jednostavnom životu prenio je i na svoje kćerke, o čemu je kuma takođe pričala pred kamerama Blic televizije:
– Ma Nika i Atina kada su dolazile, one su se igrale normalno u prašini, sve je on njih puštao, kao što se on igrao. Prenio je sve na njih, i one su vozile bicikl, mazile pse… – rekla je.
Iako uz veliki novac i uspjeh neminovno idu i problemi, Duškova kuma otkriva da Tošić uspijeva da zadrži mir i jasan stav:
– Nema šta on sa tim, ne pogađa ga ništa. On zna šta je prava istina i ničega se on ne stidi, ne sramoti. Normalan… – rečeno je.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.