Njena ispovijest je svjedočanstvo o velikom bolu i narušenom zdravlju, ali i o konačnom pronalasku životnog smisla, empatije i mira kroz pravoslavlje nakon višegodišnje patnje.
Simonida se dugo borila da dobije dijete i u tu svrhu se podvrgla procesu vantjelesne oplodnje. Svoje najbolje ljubavno iskustvo i najveće razočaranje doživjela je upravo tokom drugog pokušaja vantjelesne oplodnje, kada je saznala da je njen tadašnji suprug sve vrijeme vara i održava paralelnu vezu.
Milojkovićeva ističe da ju je ta izdaja povrijedila prvenstveno na ljudskom nivou, te da je bivšem partneru zamjerila što joj nije na vrijeme rekao istinu, kako bi je poštedio fizičkog i psihičkog mučenja koje nosi proces vantjelesne oplodnje.
Ona ističe da je razvod “najskuplje platila”, a osvrćući se na izreku “Što te ne ubije, to te ojača”, dodaje da je nju ovo iskustvo zapravo “osakatilo”. Vođena svojim principima, u emisiji “Magazin In” je zaključila: “Ako volim, volim, ako ne, pakujem kofere i idem”.
Narušeno zdravlje i bitka sa depresijom
Dugogodišnja borba za potomstvo ostavila je dubok trag na njenom fizičkom i mentalnom zdravlju. Simonida je priznala da je u početku mnogo patila zbog toga što nema djecu. Zbog velike količine hormona koje je primala tokom dugotrajnih pokušaja da zatrudni, ozbiljno je narušila svoje zdravlje. Pored fizičkih posljedica, Simonida je otvoreno govorila i o svojoj teškoj borbi sa depresijom u koju je upala.
– U početku sam mnogo patila što nemam djecu i godinama sam se trudila da zatrudnim; toliko sam se hormona naprimala da sam i zdravlje narušila. Ali vremenom sam to prihvatila kao Božju promisao. Ko zna čega me je spasao. Jer, ne donose sva djeca sreću svojim roditeljima, nažalost, mnoga unesreće svoje očeve i majke pa i dignu ruku na njih. Tako sam to prihvatila i danas nemam nikakvu žal zbog toga što nemam potomstvo. Vjerujem da mi Bog daje ono što je najbolje za mene. U Crkvi sam našla mir, radost, utjehu i smisao. Pravoslavlje je zapravo vrhunska psihoterapija jer postajemo bolji ljudi. Danas sam zahvalna Bogu što mi je dao iskustvo depresije. Nakon tog pakla, mnogo više cijenim i volim život i radujem se svakom danu. Postala sam tolerantnija prema ljudima i empatičnija. Razumijem sve ljudske slabosti jer ih i sama imam – ispričala je u Životnoj ispovijesti za Kurir.
Utjeha u crkvi, zahvalnost i nova perspektiva
Nakon dugogodišnjeg “pakla”, Simonida je vremenom svoju sudbinu prihvatila kao Božju promisao. Utjehu, mir, radost i smisao pronašla je u Crkvi, ističući da je pravoslavlje “vrhunska psihoterapija” uz koju postajemo bolji ljudi. Shvatila je da joj Bog daje ono što je najbolje za nju, te je razmišljala i o tome da djeca ponekad mogu unesrećiti roditelje i dići ruku na njih, zbog čega danas više ne osjeća žal što nema potomstvo. Na kraju svoje teške borbe, spisateljica ističe da je danas čak zahvalna Bogu na iskustvu depresije, jer je iz nje izašla kao empatičnija i tolerantnija osoba koja ima razumevanja za ljudske slabosti, više cijeni život i raduje se svakom novom danu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.