Mnogi poštuju to pravilo, čak i oni koji inače nisu pretjerano religiozni. Zašto? Jer su se kroz godine prenosile priče o nesrećama koje su se dešavale onima koji bi, svjesno ili nesvjesno, narušili svjetost tog dana.
Jedna od tih priča dolazi od Radmile, žene iz jednog malog sela u centralnoj Srbiji. Njena ispovijest godinama se prepričava među komšijama, kao upozorenje i podsjetnik koliko je važno poštovati ono što su nam preci ostavili u amanet.
Te godine, kako kaže, ljeto je bilo izuzetno toplo. Jutra su mirisala na suvu travu i vreo dim iz ljetnih kuhinja. Tog dana Radmila je ustala ranije nego inače, riješena da završi nekoliko sitnih poslova prije nego što sunce ogrije jače. Među tim poslovima bilo je i cijepanje nekoliko drva – taman dovoljno da založi šporet u kome je trebalo da kuva ajvar.
– Zaboravila sam da je Ognjena Marija. Nikome u kući nisam pomenula, niko me nije podsjetio. U mojoj glavi to je bio samo još jedan julijski dan – priča Radmila, tiho, gledajući u pod kao da i dalje osjeća težinu tog trenutka.
Uzela je sjekiru, izašla iza kuće, i počela da cijepa drva. U jednom trenutku, dok je zamahivala, sjekira joj se izmakla iz ruke. Drška, već načeta vremenom i vlagom, popustila je, a metalni dio sjekire odletio visoko – i pao pravo na njenu glavu, prenosi Srbija Danas.
– Ne mogu da opišem taj trenutak. Samo sam osjetila udarac, tup i jak, pa krv kako mi teče niz lice. Bilo je kao da mi je neko odozgo rekao: ’Zastani. Zaboravila si – rekla je ona.
U panici, Radmila je otrčala u kuću. Umotavala je glavu peškirom, a srce joj je udaralo kao bubanj. Tek tada, dok je sjedila na stolici i pokušavala da zaustavi krvarenje, pogled joj je pao na kalendar na zidu i vidjela da se tog dana praznuje Ognjena Marija.
– Nikad u životu nisam bila toliko svjesna koliko smo mali pred Božijom voljom. To nije bila slučajnost. To je bilo upozorenje. Da ne zaboravljam ono što su nas učili – da tog dana ništa teško ne smiješ raditi. Da se praznik poštuje, jer on nije običan dan – istakla je ona.
Nakon tog događaja, Radmila je godinama pričala svoju priču svima – unucima, komšijama, pa čak i nepoznatim ljudima koje bi srela na pijaci. Njen ožiljak na tjemenu postao je znak i podsjetnik.
– Nisam poginula, ali sam naučila lekciju. Tog dana ništa više ne radim. Sve pripremim dan ranije. Ako nešto i zaboravim, ostavim za sutra. Ništa nije vrijedno toga – istakla je ona.
Na današnji dan, dok vjernici širom Srbije pale svijeće i mole se svetiteljki, Radmilina priča služi kao tiha opomena svima nama. Jer, kako kaže narod: “Ko se ogluši o svetitelja – sam traži nevolju.”
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.