27. januara proslavlja se Sveti Sava, narodski rečeno Savindan, najčešće kao školska slava.
Iako je uradio mnogo toga na prosvećivanju i liječenju stanovništva ovaj svetitelj zadužio je Srbe na još mnogo načina, od kojih su neki prerasli u pravu legendu. Pa je tako nastao i običaj da za ovog sveca jedemo perece.
Sveti Sava je za narod bio božanstvo koje putuje po srpskim zemljama, donosi red i blagostanje, uči narod kako se kopa, ore, kako se kresanjem dobija vatra, uči žene kako se kuva, mesi, tka, plete, pravi sir, uči kovače kovanju gvožđa, seljake gajenju loze i pravljenju vina. Ono na čemu posebno moramo da mu budemo zahvalni jeste to što nam je omogućio da što lakše meljemo žito.
Prema jednoj legendi, Sveti Sava je stupio u pakt sa đavolom kako bi se izborio da na svakom domaćinskom srpskom stolu bude hljeb kao obavezan dio obroka, prenosi Novosti Magazin.
Osim toga, u srpskoj tradiciji je usvojeno da se za Svetosavsku trpezu pripremaju perece. Evo zašto je to tako:
“U srednjem vijeku su perece najtešnije povezane s hrišćanskom simbolikom – od ruku sklopljenih u molitvi do tri prazna polja koje formira tijesto oblikovano u labav čvor, a koje predstavljaju Sveto trojstvo. Samo ime na nemačkom, „pretzl“, izvedeno je iz latinskog „bracellus“, za narukvicu, ili „bracchiola“, za male ruke, ručice”.
Ova vrsta peciva dominira nemačkom pekarskom tradicijom, a prema predanju, Srbi u Banatu usvojili su je kad su se na to područje, kojim je sve do 1944. dominiralo njemačko stanovništvo, doselili nakon pada srpske srednjovekovne države.
– Predanje kaže da im je bilo zabranjeno da javno slave krsnu slavu, pa su posredovanjem pereca, koje su navodno odmenile slavski kolač, iako o tom procesu nema nikakvih sačuvanih istorijskih dokaza, našli način da tu tradiciju sačuvaju -ispričala je Tamara Ognjević istoričarka umetnosti.
Postoji vjerovanje i dokazi da perece potiču iz nemačke kunjinje, ali su usvojene kao dio naše tradicije
– Čini se, ipak, mnogo verovatnijim da im se dopala praksa nemačkog stanovništva da perecama daruju najmlađe za Uskrs, pa su je „pozajmili“ i povezali sa sopstvenim verovanjima i običajima. Dodatno je zanimljivo da se sa ovim običajem darivanja djece perecama za Svetog Savu, 27. januara, najčešće srećemo u tradiciji banatskih Srba, dok je u Bačkoj i Sremu gotovo nema, baš kao što je nema ni u drugim dijelovima Srbije, s ove strane Save i Dunava. Kada se ima u vidu da upravo Srbi tokom ustanka protiv Turaka u Banatu u 16. vijeku na svojim zastavama nose lik Svetog Save, te da su u znak odmazde upravo zbog ove bune spaljene svetiteljeve mošti na beogradskom Vračaru, onda priča o Svetom Savi i perecama dobija još jednu zanimljivu dimenziju. Kako god, praksa je lijepa, a živo dopunjavanje legendi o najslavnijem srpskom svetitelju samo pokazuje koliko je njegov duh prisutan u narodu iz kojeg je potekao – rekla je Tamara Ognević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu