Društvo

SVJEDOCI PROŠLOSTI U Pribelji kod Glamoča nekad je vrvilo od života, danas se lako mogu nabrojati svi mještani

Selo Pribelja u glamočkoj opštini, na više od 1.200 metara nadmorske visine i čak 30 kilometara od vode i struje, odavno je spalo na tri kuće i desetoro stanovnika.

SVJEDOCI PROŠLOSTI U Pribelji kod Glamoča nekad je vrvilo od života, danas se lako mogu nabrojati svi mještani
FOTO MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Pribeljci nastanjeni u Banjaluci, Novom Sadu, Beogradu i drugdje trude se da očuvaju zavičajne uspomene. Oni su ovog mjeseca organizovali akciju na starom groblju, gdje spomenici kao važno kulturno, istorijsko i nacionalno blago svjedoče o Srbima kroz dugu i burnu istoriju.

Đuro Subašić, član Zavičajnog udruženja „Pribelja Banjaluka“, kaže da je ovo selo ispod Vitoroga nekada imalo veliku školu sa stotinak učenika, prodavnicu, zadrugu, dobre puteve, bogate i vrijedne domaćine.

– Sada su to samo sjećanja koja ubrzano blijede. Ovdje dolazimo nekoliko puta godišnje, većinom ljeti da bismo se podsjetili lijepog života i staza djetinjstva i mladosti. Često uređujemo groblje koje je veoma znamenito, a visoki spomenici govore o statusu pokojnika – objasnio nam je Subašić, koji živi u Gradiški.

Foto Milan Pilipović/RAS Srbija
Foto Milan Pilipović/RAS Srbija
Đuro Subašić

U Pribelji je, priča naš sagovornik, nekada bilo mnogo djece koja su tjerala stoku na pašu i igrala se po nepreglednim brdima i dolinama. Na popisu stanovništva 1991. u Pribelji su živjela 233 stanovnika, koji su se raselili tjerani ratom i drugim nedaćama. Od infrastrukture u njihovom zavičaju jedino je obilježena pješačka staza glamočkih planinara, koji prolaze natovareni ruksacima i drugom opremom.

U Pribelji se lako mogu nabrojati svi njegovi stanovnici. To su Dragana i Jovo Subašić sa sinovima, Mitrom i Dušanom. Jovan i Dragana, rodom iz Prijedora, bave se stočarstvom.

– Vratio sam se ovdje 2000. godine. Stočarstvo nam je jedini izvor egzistencije; imamo ovce, krave, svinje, živinu. Zadovoljni smo, bolje ne tražimo – kaže Jovo Subašić.

Foto Milan Pilipović/RAS Srbija
Foto Milan Pilipović/RAS Srbija
Jovo Subašić sa sinom Mitrom.

Struju za kuću dobija od solarnih panela i dovoljna im je za osnovne potrebe, ako im treba neki jači aparat onda uključuju agregat. Suprugu Draganu upoznao je na studiju šumarstva u Banjaluci, a nakon braka su odlučili da žive u Pribelji.

Njihove komšije su Dule, Dragan i Milan Subašić te Nikola, Dragan i Luka Kopanja. Da ima boljeg puta, struje i vode, uvjereni su mještani Pribelje, bilo bi lakše, bolje.

– Od stotinu ovaca može lijepo živjeti jedno veće domaćinstvo. Meni je teško što selo, koje je podiglo hiljade stanovnika i tolike generacije, danas održava manje od deset stanovnika – kaže Dragan Kopanja.

Mitar Subašić (80), najstariji Pribeljac i učesnik akcije uređenja groblja, živi u Banjaluci, ali redovno posjećuje rodno selo.

– Planiramo da ogradimo groblje, da stoka i divljač ne oštećuju spomenike i grobove. Naši stari su zaslužili da ih ne zaboravimo – kaže Mitar, kojeg guši velika i neopisiva nostalgija.

Foto Milan Pilipović/RAS Srbija
Foto Milan Pilipović/RAS Srbija

– Odavdje se nekada čula graja djece, učionice su bile krcate kao košnice. Tu sam naučio prva slova i životne lekcije koje mi i sada pomažu da volim svoje selo, krajolik svojih predaka, groblje kao najbolju porodičnu čitanku – ispričali su bivši školarci Đuro, Mitar, Rajko, Mira, Mirko, Radovan. Svi se prezivaju Subašić.

Oni su porodična gnijezda svili u Novom Sadu, Banjaluci, Beogradu, u Njemačkoj, Austriji, svuda po svijetu.

Zavičajni susret

Akcijaši na zavičajnom susretu planiraju da se u još većem broju okupe 2. avgusta na Ilindan. Toga dana ovdje su od davnina zborovali, slavili, posjećivali se i veselili uz pjesmu i gluvo glamočko kolo. Osim Đure i Mitra, te pobrojanih Pribeljaca koji žive u selu, u akciji na uređenju groblja učestvovali su takođe Strahilo, Radovan, Brane i Nikola Subašić iz Glamoča.

– Rodni kraj se ne može zaboraviti. Pamtimo lijepo, a ružno zaboravljamo, takvi smo. Ako bismo o zlu govorili i mlade na to navodili, samo bi suza suzu sustizala, a na smijeh bismo zaboravili. Ovako, pjesma je naš lijek. Kada nam je najteže, mi zapjevamo neka se gora trese, a brda odjekuju – odlučni su Pribeljci u čuvanju uspomena, sjećanju kako su ovdje čuvali brojna stada ovaca i koza, pješačili satima do Glamoča i maštali da rodi godina, krompir da bude na dobroj cijeni, a oni zadovoljni, punih džepova i ambara dočekaju zimu.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu