Pored konstantnog porasta broja oboljelih i umrlih od karcinoma, maligne bolesti su postale i uzročnik broj jedan gubitka radne sposobnosti u Srpskoj.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) na svojim internet stranicama objavila je popis deset najvećih prijetnja zdravlju stanovnika, a jednom od najvećih smatra protivnike vakcinisanja.
Kamni Valab je godinama živjela zdrav i normalan život kada se odjednom sve promjenilo.
U Srpskoj je od malignih bolesti pretprošle godine, u poređenju sa 1997, preminulo čak 85 odsto više ljudi.
Pjevač Nino Rešić preminuo je prije nešto više od jedanaest godina, a njegova najstarija kćerka sada bije životnu bitku.
Bolesnu Binu je neko na Paliću hranio i gledao kako se raspada, ali joj nije pomogao. Mješanac vučjaka, kuja stara oko dve godine, bukvalno se raspada, koža joj truli, ima stotinu rana i trpi ogromne bolove, ali zahvaljujući humanim ljudima postoji šansa da ona preživi.
Banjalučanka Brankica Raković, koja je u posljednje dvije godine vodila bitku s tumorom, sinoć je na Fejsbuk profilu objavila da je konačno pobijedila opaku bolest.
Stomačni virus učestao je u zimskim mjesecima, čak i u kombinaciji sa respiratornim infekcijama, a u posljednja dva mjeseca timovi porodične medicine u Banjaluci svakodnevno bilježe desetak pacijenata sa ovim simptomima.
Jedanaestogodišnji Emin Erdić iz Sarajeva, koji je obolio od raka na plućima i vratu i nedavno je hitno premješten u Tursku, primio je prvu hemoterapiju i trenutno je na odjeljenju intenzivne njege.
Dok se države u regionu utrkuju koja će prije da uvede obaveznu vakcinu protiv pneumokoka – opasne bakterije koja kod djece može da izazove ozbiljne zdravstvene probleme, u Republici Srpskoj, zasad, o tome niko pretjerano ne razbija glavu.
Zdenka Gojković, načelnica Klinike za onkologiju u UKC RS, kaže da karcinomi prijete da postanu vodeće oboljenje među populacijom u Srpskoj.
Oboljenje crvenilo kukuruza u Semberiji je i ove godine zahvatilo usjeve, a osim parcela uz rijeku Drinu, u selima Amajlije, Golo Brdo, Kojčinovac, Janja – gdje je prisutna u posljednjih desetak godina, bolest se proširila i na druga područja.
Nakon hemoterapija bolovi su bili toliko nesnosni, da sam na momente željela da se sve što prije završi i da odem tamo negdje gdje, kako kažu, nema ni patnje, ni bola, ni nesreće… Ponekad sam morala da pužem do toaleta, jer nisam imala snage da hodam. Vukla bih se po podu, potom zastajala, odmarala koji minut, pa nastavljala. Znala sam i po 15 minuta da se mučim dok ne dođem do kupatila, a bilo je od mene na tri metra. Imala sam nepunih 40 kilograma…