Kolumne

Tajna preduzeća

Vjerovatno nije problem to što političke partije, odnosno stranački lideri, dogovoraju kome koje javno preduzeće „pripada“. Više se to i ne krije, nego se javnosti samo objelodani lista podjeljenog plijena.

Tajna preduzeća
FOTO: RAS ARHIVA

Zato jeste problem ko upravlja i ko će da upravlja kompanijama koje ukupno raspolažu imovinom vrijednom od čak 11,9 milijardi konvertibilnih maraka. Problem je u tome što je od 235 preduzeća u Republici Srpskoj, u kojima država ima bar 50 odsto vlasništva, samo jedno može da se pohvali da je na pragu da bude zdrava kompanija, i to po međunarodnim standardima.

To je „Elektro Doboj“, koje posluje profitabilno, nema zaduženja, može isključivo vlastitim novcem da finansira značajne investicije. Ako može jedno distributivno preduzeće tako da radi, zašto ne mogu i ostala četiri preduzeća iz sistema ERS koja isporučuju električnu energiju potrošačima? Zašto tako ne mogu da posluju svih deset preduzeća u sastavu Elektroprivrede RS?

Zbog čega su „Šume RS“ jedno vrijeme poslovale sa gubicima i zašto sada imaju relativno nizak profit, a šuma pokrčena?

Odgovor na pitanja je vrlo prost. Ako vlast koja imenuje svoje ljude da upravljaju i nadziru rad u javnim preduzećima želi da ima kompanije koje ne zavise od konstantnih budžetskih injekcija, onda će zaustaviti da se ubuduće u prosjeku svaki drugi dan prima novi radnik (što se ispostavilo za „Elektrokrajinu“, RiTE „Gacko“ i „Šume RS“). Ako želi fer i transprentno poslovanje, zatražiće da javne nabavke zaista budu javne nabavke. Postaviće i nadzorne odbore koji će zaista od uprava da traže domaćinsko poslovanje ili smjenu.

A to sve to je moguće samo ako uslov za upravljačku funkciju ne bude isključiva stranačka pripadnost, već menadžerske sposobnosti i bar neki rezultat u radu.

Ili to, ili, što reče jedan menadžer, da lijepo legalizujemo političku raspodjelu direktorskih fotelja i neka onda stranački lideri menadžerišu.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu