Dubona i Malo Orašje nisu ista sela kao prije 14 dana. Gdje god pogledaš, koga god da sretneš, samo zamišljena, tužna i sumorna lica. Ovdje nikom ni osmijeh da se otme, sve je obavila nepojmljiva patnja. I da čovjek ne zna da su se ovdje desila strašna ubistva mogao bi da nasluti da nešto nije kako treba.
– Neopisiva tragedija. Ne možemo da se oporavimo od gubitka. Ljudi ni ne izlaze na ulice, djeca na igrališta. Kao da je onog dana sve stalo – pričaju neutješni mještani sela.
“Ispalio je više od 50 metaka na petoricu mladića”
Uroš B. zauvijek je obilježio ovaj kraj koji će umjesto po svojoj ljepoti i prirodi ostati upamćen po masovnom ubistvu.
– Šta da vam kažem. Niko moj nije stradao, ali kao da jeste. Gledao sam ih kako tu odrastaju, dok idu u školu, dok su bili djeca, igrali se na ulici i po dvorištima, a onda izgiboše – kaže stariji čovjek čija je kuća na početku Malog Orašja.
On nije lično vidio šta se dešavalo kobne noći, ali je čuo već sto puta ispričanu priču. Uroš je ispalio više od 50 metaka na petoricu mladića koji su bili na igralištu i slavili to što je jedan od njih postao ujak, tako je započeo svoj krvavi pir, pa otišao u Dubonu, ostavljajući cijelo Malo Orašje u čudu i užasu šta je snašlo njihove komšije.
“Fleke od krvi prekrivene bijelim ružama”
– Kakav je to nečovjek, šta je u njegovoj glavi bilo da uradi tako nešto. Bezumnik jedan, neću ni da čujem za njegovo ime – priča žena koja nije htjela ni da nam odgovori na pitanje da li je ubicu poznavala.
Ona se sklonila brzo u kuću, a ni u okolnim dvorištima nikog nije bilo.
Teško je opisati atmosferu u Malom Orašju, ali i u Duboni, gdje je sve gotovo preslikano. Kao da je sve progutala tišina i zavila u crno svaki kutak. Na igralištu gdje se dogodio masakr, osjeća se tuga koja lebdi u vazduhu.
Na zidu koji se nalazi usred polja, a gdje su se svi okupljali kako bi se družili, sada su buketi bijelih ruža. I fleke. Fleke od krvi. Mještani, prijatelji, porodice ubijenih tu donose sve što ih na njih sjeća, omiljena pića, cvijeće… Miris izgorelih svijeća se širi stvarajući posebnu atmosferu poštovanja prema onima koji su prerano otišli.
– Prerano ste nas napustili, anđeli Malog Orašja – piše na jednom buketu.
Kad se kroči u Dubonu, ista knedla stoji u grlu, jer je sve preslikano, svuda samo tuga. Na putu ka dvorištu osnovne škole gdje se sve odigralo ne može čovjek, a da mu se srce ne stegne. Na jednoj klupi, zatiče nas srceparajući prizor.
“Brat, sestra i drug stradali zajedno”
Klupa koja je pretrpana cvijećem i porukama, postala je glavno mjesto sjećanja na tragične događaje koji su se odigrali prije 13 dana. Baš na tom mjestu, jedan hrabri policajac je žrtvovao svoj život kako bi zaštitio svoju sestru. Isto tu stradao je njihov drug, cijeli život su proveli zajedno…
– Poznavala sam Nevenu, išle smo zajedno u školu. Uvijek je bila nasmijana. Zbog ljubavi koju je imala prema svom bratu, svi smo bili zavidni. Stalno su provodili vrijeme zajedno. Uvijek ju je štitio. Imala je velike snove – kaže drhtavim glasom drugarica ubijene djevojke.
Milanova hrabrost nije mogla da spasi ni njega, ni njegovu sestru, ni nikog ko se ubici našao na putu. Jedna majka, sa srcem slomljenim na hiljadu dijelova, ostala je bez dva djeteta koji su bila njena duša. Njena bol je neizmjerna, a pitanje kako će ona nastaviti dalje ostaje bez odgovora.
“Izgubili smo našu djecu, pobi ih manijak sa kalašnjikovom”
Na tom mjestu, troje ljudi je izgubilo živote, a sada na kapiji škole stoje njihove slike, sa datumima rođenja i smrti, podsjećajući na prerano ugašene mlade duše.
– Nema ovdje više ni šta da se vidi, ni da se priča. Izgubili smo našu djecu, pobi ih manijak sa kalašnjikovom i još kaže kako nisu htjeli da mu se izvine. Gde je ovdje pravda? – priča vidno ljut mještanin.
Kako će selo nastaviti dalje? Da li će ikada biti isto kao nekada ranije, kada su se ulice kiptele životom i radosti? Samo su neka od pitanja bez odgovora, piše Blic.
Snovi mladih ljudi su prekinuti u trenu, ostavljajući iza sebe samo gomilu uspomena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu