Tužna povorka u suzama ispratila je mladu djevojku na vječni počinak. Bojanina baka u suzama je ponavljala jedno pitanje.
Bojana, zašto baki nisi rekla šta te muči. Šta te mučilo sunce moje? – jecala je Bojanina baka dok su iznosili bijeli kovčeg iz kapele.
Rastrojeni od bola, na putu do vječne kuće, sanduk sa Bojaninim tijelom grlili su unesrećeni otac i majka Snežana.
Prije nego što je kovčeg spušten, govor je održao Bojanin kolega. On je rekao da ona nije bila toliko dugo u vojsci koliko je veliki trag ostavila.
– Bojana sve što je radila, znam da je radila iz ljubavi prema ovoj uniformi. Nemojmo da je pamtimo po lošem, taj koji je pamti po tome znajte, pogriješiće. Mi u vojsci slabo praštamo greške, a Bojani nemamo šta da oprostimo – rekao je kolega, čiji su govor prekidali bakini jecaji: “Bojana sine, što me ostavi. Što ostavi svog Jovišu. Što te tvoja baka nije zamijenila”.
Kada je kovčeg spušten u raku, za njim htjela je da skoči Bojanina majka, ali su je rođaci spriječili i bukvalno je odnijeli od rake. Dok je bacao grumen zemlje na kovčeg, Bojanin vjerenik Joviša tiho je izustio: “Nije ti dušo, ovo trebalo”, prenosi Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu