Već decenijama slušamo kako u BiH nije moguć suživot tri naroda, kako se nešto pod hitno treba mijenjati odvajati ili centralizovati. Nacionalistička politika već godinama je zastupljenja, a rezultati izbora pokazuju da takva politika kod građana prolazi.
Građani pribijeni uz TV ekrane prikupljaju razne informacije, a politička netrpeljivost između Banjaluke, Sarajeva i Mostara ostavlja trag i na same građene. Govor mržnje, uvredljivi grafiti, vrijeđanje na društvenim mrežama i razni incidenti samo su neki od problema sa kojima se građani BiH susreću.
Život bez tenzija
Ako pitamo domaće političare, Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne mogu zajedno da žive, ali ako pogledamo građane iz BiH koji u cijelom svetu žive bez ikakvih tenzija, vidimo da njihove priče „piju vodu“ samo u BiH.
– Živjeli smo 30 godina u Bosni i iako ja nikada nisam gledala ko je koje vere ili nacije, nekako se nametalo da je to bitno. Imala sam oko sebe ljude kojima je to bitno, uvijek im je bilo bitno kako se ko zove. Čak mi je i tetka često, prije nego što sam se udala, govorila „samo neka je Srbin“. Znam da je to bilo kroz šalu, ali znam da tu ima i istine, takva je atmosfera – priča Danka S, djevojka iz Dervente, koja je prije šest godina napustila BiH.
Kaže da priča kako tri naroda ne mogu da žive na jednom prostoru nije istina, jer u Austriji, samo u zgradi gdje ona živi, stanuju četiri porodice iz BiH, sve različite nacionalnosti.
– Mi smo se svi družili povodom Bajrama, ali smo se dobro napili i za srpsku Novu godinu. Stvarno nije bitno ko je šta, držimo se zajedno – rekla je Danka.
Zašto se Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Austriji, Nemačkoj, Americi ili bilo gdje drugo drže zajedno, a u BiH jedni drugima pale crkve i džamije, pitali smo i stručnjake.
Nacionalizam minimalnih razlika
Sociolog i univerzitetski profesor Nemanja Đukić kaže da se ovdje radi o nacionalizmu minimalnih razlika.
– Mi smo u BiH svi vrlo slični i onda je neophodno, da bi neko obezbijedio vlastitu posebnost, da naglašava karakteristike i različitost. Mi kroz taj nacionalizm gradimo svoj identitet. Kad pređemo u inostranstvo tamo smo potpuno nebitni i dolazi do poništavanja vještački proizvedenih razlika među narodima. Srbi, Hrvati i Bošnjaci su, recimo u Americi, iz njihove perspektive svi jedno – objašnjava Đukić.
Kaže da smo za Amerikance mi Evropljani, jer je evropski indetitet iz ugla Amerikanca samo jedan od mnoštva identiteta koji tamo žive.
– BiH ima manje stanovnika od Bruklina. Čitava Jugoslavija je imala manje stanovnika nego Šenžen, jedan grad u Kini. Kod nas se radi o mikro identitetima – objašnjava Đukić.
Đukić naglašava da, kada je riječ o nacionalizmu, moramo odrediti da li je nacionalizam ljubav prema vlastitom narodu, ili je to loša pojava koja uključuje šovinizam.
– Drugačije nacionalizam doživljavaju Katalonci, drugačije Rusi, drugačije Jevreji, drugačije mi. Tako da je, što su grupe manje potreba za kolektivnom identifikacijom izgradnje posebnosti veća – ocijenio je Đukić.
Kukić: Virtuelna stvarnost
Politički analitičar Slavo Kukić smatra da je važno povući liniju između stvarnih osjećaja običnog svijeta i virtualne stvarnosti, koju proizvodi politička klasa različitih nacionalnosti.
– Zastupam tezu da je mali običan čovjek opterećen time kako preživjeti, kako sastaviti kraj s krajem i kako osigurati egzistenciju kod svoje kuće, a da ne hoda trbuhom za kruhom. Mislim da mu u tome ne smeta niko ko se drugačije etnički opredjeljuje i drugačije bogu moli – kaže Kukić.
Dodaje da sve to remeti politička klasa, koja od 90-ih godina proizvodi virtuelnu stvarnost međusobne mržnje i netrpeljivosti i time utjeruje strah u kosti malom čovjeku.
– Zahvaljujući tom strahu politička klasa, koja igra na tu kartu, osigurava podršku za svake izbore. Između izbora većina običnog svijeta ima stotine kritika na rad vlasti, ali zbog činjenice da se pred izbore proizvede virtuelna stvarnost, mali čovjek reaguje po prinicipu bolje glasati za „svoje“ nego očekivati da ti sutra u kuću upadnu i pokolju ti porodicu – objašnjava on.
Kukić dodaje da je to, nažalost, dio naše stvarnosti, te naglašava da bi neutralizovanjem etno-nacionalističke političke klase i postojanjem medija koji bi umesto zastrašivanja plasirali pozitivne priče svi vrlo vrlo brzo dobili stvarnost koja je puno drugačija od sadašnje.
Strah od drugog
Govoreći o podjelama naroda u BiH, Đukić ističe da upravo ta specifična situacija produžava život političkim elitama.
– Uzmimo na primjer Grčku, u kojoj je prag toleranicje bio znatno niži. Kada kod njih dođe do poskupljanja od 10 centi oni zapale pola Atine. Kod nas vlast može da radi šta hoće, ali narod, zbog vještačkog straha od drugog, sve toleriše – objašnjava on.
Dodaje da se upravo tako održava politički sistem, je bi narod u BiH u normlanim okolnostima dizao revolucije svaki dan.
– U normalnom svijetu, kada politička elita ili vlast napravi neku malu promjenu na štetu građana, dolazi do potpune blokade. Kod nas može sve da prođe upravo zbog tog visokog praga tolerancije, koji je izazvan nacionalnim strahom, strahom od drugog, jer eto, mi, bili Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, moramo da tolerišamo odluke svojih političkih elita da nas ovih drugi ne bi ukinuli, uništili ili slično. Strah od drugoga je sjajan mehanizam, bez straha nema društvene odganizacije – rekao je Đukić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu