Preležao sam koronu, bio sam na kućnom liječenju. Imao sam konstantan strah da će bolest uznapredovati. Ljekar je rekao da se javim ako se pogoršaju simptomi, zato sam stalno čitao iskustva drugih ljudi, upoređivao sličnosti, osluškivao pluća.
– Momak i ja živimo u garsonjeri bez balkona. Nekoliko mjeseci oboje smo radili od kuće, rijetko izlazili napolje, zbog cijele te situacije postala sam klaustrofobična, guši me boravak u stanu.
– Ne viđam roditelje skoro nikako, strahujem da ću im prenijeti virus, iako nemam simptome.
– I dan danas, deseti mjesec od početka pandemije, po ulasku u kuću, skidam svu odjeću sa sebe i stavljam je na pranje, dezinfikujem obuću i hodnik i okupam se. Dezinfikujem i sve proizvode prije nego što ih složim na police.
– Ne smijemo da ustajemo iz klupe, ni da se približavamo drugarima. Nedostaje mi stara škola.
– Bila sam u izolaciji i sve vrijeme morala sam raditi od kuće. Na poslu nisu imali razumijevanja, samo zato što nisam imala simptome, ali sam psihički bila jako loše.
Ovo su iskustva nekoliko mladih ljudi, bračnih parova, roditelja, čak i djece koji su pričali za Srpskainfo i povjerili nam šta ih to posebno muči tokom pandemije virusa korona, kada nam se cijeli svijet okrenuo naopačke.
Mnogi naši građani svjedoče da im je ionako stresan život, postao još teži jer su iznenada izgubili člana porodice, ostali bez posla, rade više nego inače, rade od kuće, smanjena im je plata, brinu za svoje i zdravlje svojih najbližih.
Deset mjeseci je vanredne situacije i ljudi su postali ozbiljno umorni, frustrirani.
Kao da to nije dovoljno, zabrinjava i činjenica na koju nas upozorava specijalista psihijatrije Nera Zivlak-Radulović i načelnica Klinike za psihijatriju Univerzitetsko-kliničkog centra RS.
Još se, naime, nije značajnije povećao broj pacijenata koji traže pomoć psihijatara, ali iskustva pokazuju da to možemo očekivati u narednom periodu.
Sjetimo se samo SARS pandemije iz 2003, koja je i tri godine poslije izbijanja, uticala na psihičko zdravlje ljudi.
Zabrinuli odgovori studenata
Nedugo po pojavi kovid pandemije i brojnih mjera zabrane kojima smo bili izloženi, istraživanje na našem terenu sprovela je i doktorka Zivlak Radulović.
Odgovori 208 studenata sa jednog privatnog banjalučkog univerziteta, pokazali su joj da su se nakon samo dva mjeseca prisustva virusa u našem okruženju, pojavile i posljedice na mentalnom planu, kao i da je povećana potreba za psihološkom podrškom i psihijatrijskom pomoći.
Saznala je da je napad panike doživjelo 20 odsto studenata, čak 13 odsto njih povećalo je upotrebu cigareta i anksiolitika – lijekova za ublažavanje straha, a alkohola njih šest odsto.
Život više nikad neće biti isti, predviđa 37 odsto mladih ispitanika, 31 odsto bezvoljno je da ujutru da ustane iz kreveta.
– Rezultati istraživanja se uklapaju u rezultate istraživanja koja su rađena i u drugim državama. Informacije koje sam dobila anketom predstavljaju kratkoročne efekte ili posljedice reakcije na krizu, ali treba spriječiti da se ne prodube i ne razviju trajne posljedice – pojasnila je Zivlak Radulović.
Na veb stranici univerziteta pružili su zato podatke o mogućnosti prevencije, mogućnostima da se dobije pomoć kako bi se spriječile trajnije posljedice ovakve reakcije na krizu.
I nasilje postalo onlajn
U sveopštem haosu koji nas okružuje, ne smijemo zaboraviti na djecu kod kojih se isto javljaju osjećaji straha, anksioznosti, tuge, ljutnje…
Zbog restriktivnih mjera i kolektivnog zatvaranja, oni na internetu provode više vremena nego inače. Međutim, to što su u kući, ne garantuje nam da su i bezbjedni.
– Nasilje koje se ranije dešavalo u školi, u dvorištu, preselilo se u onlajn prostor. Roditelji najčešće zanemaruju negativne efekte koje djeca doživljavaju na internetu, ne pridaju tome veliki značaj, ali ružne poruke koje oni dobijaju imaju isti efekat kao i uvrede uživo. Važno je da djeca znaju da nisu sama, da ne moraju trpiti nasilje i da je u redu da traže podršku – poručuje Saša Risojević, direktor udruženja Nova generacija.
Oni godinama vode SOS liniju za pomoć mladima “Plavi telefon”, a primjetili su, nažalost, da je broj dječjih poziva tokom pandemije opao.
Djeci u stvari ne ostaje dovoljno privatnog vremena i prostora da se posavetuju putem telefona, kao što je to bilo ranije, kada porodica nije toliko boravila u kući.
Zato su se aktivisti od decembra preselili na njihov teren, u digitalnu komunikaciju. Pokrenuli su anonimno “čet savjetovanje” kako bi djeca mogla da im napišu svoje probleme, pošalju fotografije, linkove i druge uznemirujuće sadržaje kojima su izloženi.
A, njih muče vršnjački i porodični odnosi, nasilje u porodici, traže podršku zbog problema u učenju, pitaju kako da se postave kada osjećaju anksioznost pred ispit i odgovaranje. Treba im i neko sa kim mogu da popričaju o seksualno- reproduktivnom zdravlju, jer nisu slobodni sa odraslima da razgovaraju na ovu temu.
Odrasli su, sa druge strane, odbacili neke svoje predrasude. Dio stanovništva smogao je snage da se za pomoć obrati stručnjacima, linijama za podršku.
Na početku pandemije ljudi su bili u nekom stanju šoka, neizvjesnosti, promene uobičajenog načina života, porodične dinamike, finansijske krize.
Pucamo po šavovima
Psiholozima su se javljali da im pomognu najbolje se adaptirati na novonastalu situaciju, a sa novim talasom zaraženih, opet se povećao broj onih koji traže psihološku pomoć.
Ljudi “pucaju po šavovima”, primjećuju u Društvu psihologa RS.
– To znači da su mehanizmi odbrane koje svi imamo, mehanizmi nošenja sa stresom na izmaku, a da ova situacija ne prolazi. Čini se da je najteže ljudima trenutno istrpiti novi period izmijenjenog života, za koji se ne zna koliko će trajati, niti mu se nazire kraj, a ljudi su poprilično iscrpljeni od svih promjena, restrikcija, zatvorenosti i neizvesnosti – pojašnjava psiholog Irena Đumić Jurić- Marjanović.
Na stari stres nadvezao se i ovaj novi, uzrokovan pandemijom. Ljudi sve više traže pomoć zato što je pandemija intenzivirala neke dotadašnje probleme.
Mnoge porodice su se zbližile, ali mnoge su i spoznale svoje probleme, sad kad nemaju izduvne ventile, putovanja, neke hobije, druženja.
Neki ljudi su bili zabrinuti i anksiozni i prije, ali je nova situacija bila okidač za pojavu paničnih napada, jer tek sada je sve neizvjesno.
– Mislim da je ljudima još teško prepoznati kad je to pravo vrijeme da se jave, pa često dođu u poodmakloj fazi, nadajući se da će problem riješiti sami ili na neki drugi način, što onda utiče na to da je duži i teži oporavak – ističe sagovornica Srpskainfo.
U ovim neizvjesnim vremenima, najdisciplinovanijima su se pokazali naši stariji sugrađani, oni se dodatno paze zbog čega su smanjili kontakte i sa svojim najmiljima.
Ipak, sve to kod njih izaziva osjećaj usamljenosti, a posebno teško im padaju slave, praznici, vikendi, kad bi voleli biti sa svojom djecom, unucima pogotovo. Onima koji žive sami je i najteže.
Stručnjaci napominju da mi kao društvo jesmo navikli na težak život i različite krizne situacije, ratove, ekonomske krize, poplave, nezaposlenost, pa sad i pandemiju. Ipak, svaka kriza se nadodaje na prethodnu i donosi nam nove izazove.
– Nakon pandemije, mehanizmi odbrane će popustiti i očekujem, kako to već obično i bude, povećanu anksiozno-depresivnu sliku stanovništva – zaključila je Đumić Jurić- Marjanović.
Njeno opažanje poklapa se sa procenama svjetskih stručnjaka koji upozoravaju da će ova pandemija ostaviti dugoročne posljedice po mentalno zdravlje ljudi.
Za početak, duboko udahnite i imajte na umu da je svaki problem lakše prevazići uz stručnu pomoć.
I medicinarima treba podrška
Psihološka podrška u ovim trenucima neophodna je i samim medicinarima na kojima je ogroman pritisak.
Oni su među najugroženijim kategorijama stanovništva, a nemaju previše mogućnosti za odmor i punjenje baterija.
– Prinuđeni su preuzeti odgovornost u jako teškim uslovima i na prvoj liniji pandemije. Suočavaju se svakodnevno sa različitim vrstama stresa na poslu, prekovremenim radom, izolaciji od svoje porodice, strahom da ne zaraze sebe i druge – podsjeća psiholog Irena Đumić Jurić Marjanović.
Timovima na kovid odjeljenjima UKC-a priključili su se zato i specijalisti medicinske psihologije, koji su tu ne samo za pacijente koji se liječe od infekcije, već ujedno pomažu i zdravstvenim radnicima da se bore sa svakodnevnim stresovima kojih ih prate dok njeguju zaražene.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu