Istina je sasvim drugačija, a problem prilično kompleksan.
U Republici Srpkoj, kao i cijeloj BiH, prevladava uvozno voće i povrće, koje je transportovano i po nekoliko hiljada kilometara da bi dospjelo do krajnjih kupaca. Srazmjerno tim troškovima, i cijene su visoke.
Trešnje koštaju rekordnih 10 maraka ili pet eura, isto kao jagode. Kilogram zelene salate je osam maraka…
Primjera skupoće, višestruko viših cijena nego samo godinu prije, ima još mnogo, svuda… Zašto je tako, pitaju se zbunjeni pa čak i zaprepašteni kupci, koji sve češće ovu robu kupuju na komad ili na grame.
Jeste uvoz stalni problem na koji ukazuju domaći proizvođači voća i povrća, ali nije jedini. Ove godine povrtare i voćare zadesila je elementarna nepogoda, dug kišni period, oscilacije temperature, skupa proizvodnja.
Međutim, uzroci loše ponude, sve skromnije domaće proizvodnje su višestruki. Njive nema ko da ore niti da povrće i voće sadi. Prema podacima lokalnih zajednica, trećina zemljišta, plodnih njiva u Republici Srpskoj, u rodnom Lijevče polju, u Potkozarju ili grmečkom kraju, u ravnoj Posavini, zapušteno je, zaraslo u korov, u trnje i šiblje.
Proizvodnja je sve skromnija jer mladi odlaze iz sela, u gradove ili inostranstvo. Povrće i voće, u velikoj mjeri, proizvode starci. I oni sve češće motiku bacaju u trnje i odustaju od posla. Ne mogu više, izdaju ih godine i snaga.
Posljedice su sve vidljivije, osjetne na tržištu. Zato i nije čudno da trešnje ili jagode, koje ovdje uspijevaju i dobro rađaju, uvozimo iz dalekih zemalja. Povrće su lijevčanski proizvođači decenijama prodavali u susjednim državama, najviše na zapadu, a sada i to uvozimo.
Zapravo, sve što uvozimo, izuzev južnog voća, čije cijene su i najprihvatljivije, gotovo nepromjenljive, možemo ovdje proizvesti. Ipak, praksa pokazuje nešto drugo i drugačije, a naplata stiže potrošačima, kupcima u cijeloj zemlji, bez izuzetka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu