Vide nas, posebno kada je potrebno. Naročito u martu, dok mrznemo napolju prodajući cvijeće i suvenire ili dok kući nosimo to cvijeće i suvenire dobijeno od muža, momka, djeteta, poslodavca, klijenta.
Kada se spomene 8. mart, prva asocijacija je, neka oproste oni koji svojim majkama, bakama, suprugama, sestrama svaki dan pokazuju koliko su važne, miks i kič svega i svačega.
Nepotrebni znakovi pažnje od marta do marta koji nakon nekoliko dana završe osušeni u smeću ili sklonjeni u neku fijoku da ne skupljaju prašinu. Floskula je, ali i nije, da žene treba cijeniti i voljeti svakog dana godine. Jer, nema one koje ne nosi neko breme na svojim plećima.
Da li ću imati šta spremiti za ručak i šta da napravim. Da li djeca imaju patike. Koji lijek roditeljima treba nabaviti. Od čega kumovima da kupim poklon. Koju tabletu sada da popijem da me prođe glavobolja, ne smijem da zakasnim na posao. Kako ću stići po dijete kada moram opet ostati duže na poslu. Kako da proslavim rođendan i Božić kada radim. Hoću li moći da promijenim smjenu jer moram do ljekara. Da li ću imati šta novca da odem do frizerke. Ako zatražim veću platu, hoće li mi dati otkaz.
Mnogo je onih kojima je dovoljno teško u sopstvenom domu, a još teže kada iz njega izađu. Radeći teške poslove, preko svojih ruku i leđa prenosimo vreće, dobijamo otkaz kada zatrudnimo ili se porodimo ili posao i ne dobijemo jer smo u „godinama života za rađanje“.
Zato danas, kada prođemo pored štanda za kojim stoji dama, kupimo od nje šta možemo, da ode što prije kući. Jer, i njoj je 8. mart. Zaslužuje poštovanje i predah. Ne samo danas. Već cijele godine.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu