Mora da Bog neće da me primi, al’ ja ga nisam ništa nagrdila. Na rođenju ti odredi, ima tamo neki koji određuju kako će koji da živi. 105. i baba da živi jošte. A zašto toliko da živi baba, kad pomladi pomriješe, a baba živi još. Mora da sam neku jačinu imala, neke koske. Deda mi je bio mnogo zdrav, na mojega oca, njegov otac. Ali ja, ne drži me da sjedim džabe. Idem, baš prošlo ljeto sam poradela, a ovo ljeto nesam, ali pa idem. Ne mogu da sjedim džabe, priča baka Rezlica.
Godine joj ne prave problem da sama brine o sebi. Baka Rezlica je postala simbol izdržljivosti, mudrosti i snage. Rado joj oko svega pomažu i rođaci i komšije. No, dosta toga ona i dalje obavlja sama. Njena bašta tokom ljeta buja od vegetacije.
– Naturam ti drva ovdje, donesem u kovu, od pred vrata. Oni mi donijeli pun sanduk. I tako. Ako ću se mijem, jutros baš, sjednem ovako. Pa primaknem kovu, pa lonče turim ovdje, ima čajnik. Ja tako se umijem po oči, ruke, da mi nesu prljave. Pa se vrnem ovam’ sa stolicu. Kad navađujem baštu ovamo što smo imali, ovdje crijevo se uključi, pa idem u jednu ruku nosim matičku i kroz redove voda ide, i ja se potpiram, drugu ruku s toljagu, tako idem. Ne mogu da trpim da sjedim – objašnjava baka.
Sjeća se baka Rezlica i teških dana, ali nerado priča o njima. U Drugom svjetskom ratu muža su joj zarobili najprije četnici pa onda i partizani. Teško je bila povrijeđena kad ju je ubo vo, a bolove u stomaku osjećala je godinama, prenosi Fejsubuk stranica Vidi Vamo,
– Kad me uhvati u glavu pritisak, toj mi sad. Nema da me boli stomak, kako što me boljelo, pa sam operisala žuč, pa tuj nogu dole. Po bolnice sjedjela, zapaljenje plućne maramice, šta ti znam. Ali sad nema da me boli, samo me koske bole, od starost – dodaje.
Recept za dug život nema i smatra da je on propisan od više sile.
– Teško kad se ostane u mnogo godine, ali eto, ne može da se umre “na zor” – zaključuje baka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu