Na tu pomisao navelo me gledanje otužnog koncerta jednog rokera znanog još iz šezdesetih.
Osim hita sa kojim je ušao u život moje generacije, izveo je niz pjesama koje nikada ranije nisam čuo. Dok se teturao po bini i između pjesama pokušavao nešto smisleno da najavi, pored tri oskudno odjevene prateće pjevačice koje su mogle biti njegove unuke, zaključio sam da bi ovakvima trebalo obezbijediti dostojanstven silazak sa scene.
Neprilično je da se čovjek koji liči na vašeg djeda šepuri po bini u hulahopkama ili uskim farmerkama, stalno pritom motreći u monitor kako ne bi zaboravio tekst pjesme. Dodatno je groteskna ona izbočina na njegovim pantalonama što potiče od neprikladne pelene za odrasle.
Mnogi od takvih i sličnih “junaka” teško se uopšte sjećaju svojih zvjezdanih izdanja. To je tužno! Nekada su predstavljali zajedničke fantazije i naš alter ego. Živjeli su odmetničkim načinom života o kojem smo potajno sanjali lijepeći njihove postere po sobama.
Taj i takav san je odavno gotov. Problem je što matori rokeri teško prihvataju stvarnost. Grupi cure su zamijenjene medicinskim sestrama. Umjesto dilera poroka sad su važni farmaceuti u obližnjim apotekama.
Mnoge zvijezde, uprkos tome što su zarađivale milione u vrhuncu karijere, sada su u finansijskim nevoljama. Muči ih održavanje švajcarskih vila, alimentacije na raznim stranama, poreske obaveze i angažovanje elitnih advokata. Valja tužiti nekadašnju izdavačku kuću zbog lošeg ugovora potpisanog prije mnogo godina, voditi skupe parnice sa bivšim kolegama iz benda i sa nekoliko ex-supruga i buljukom djece koju treba podržati (bar dok ne stignu najnoviji rezultati DNK testa). Tu ne pomažu ni najbolji finansijski savjetnici.
Kao mladi i omiljeni razbacivali su novac. Situacija se vremenom izmijenila. Nije im više potreban drugačiji “rols rojs” za svaki dan u nedjelji, raspusni život ni lažni prijatelji.
Ostarjele zvijezde se suočavaju i sa zdravstvenim problemima. Malo njih je u stanju da nastupi na nivou koji ne bruka karijeru. Mik se i dalje „kreće kao Džeger“, ali većina drugih rok zvijezda baulja poput Džo Bajdena.
U stara vremena, kada bi se zvijezda teturala po bini i nejasno izgovorila riječi, sa sigurnošću se moglo reći da je predrogiran. Sada je to rezultat nedavne zamjene kuka ili početka demencije. Droge jesu i dalje važne, ali prilike se mijenjaju. Nekada heroin i kokain, danas botoks i vijagra. Umjesto na odvikavanje, sada odlaze u sanatorijume specijalizovane za obezbjeđivanje zdravije starosti.
Većina nije štedjela jer nije očekivala da će stići do starosti. Tada je važilo geslo „živi brzo i umri mlad“. Izgledalo je kao dobra ideja. Ali, pošto su zapali u „zlatne godine“, a zalihe novca postale zabrinjavajuće male, postavlja se pitanje: Šta se može uraditi!?
Samo tri stvari: pribjeći pisanju knjige „reci sve“, zakazivanju (još jedne) posljednje koncertne turneje ili prodati katalog svojih pjesama, eto šta!
Upravo vlastiti katalog rok zvijezdama predstavlja posljednju i najbolju „zlatnu koku“. Njegovom se prodajom može nadoknaditi svaki budući nesigurni prihod. To su posljednjih godina već učinili neki ozbiljno veliki. Oni (Bob Dilan 300, Brus Springstin 500, Fil Kolins i Genesis 300, Sting 250, Keti Peri 225, Džastin Biber 200, Nil Jang – 150, Stivi Niks i Lindsi Bakinghem (Fleetwood Mac) po 100 miliona dolara, ili prije smrti Bouvi za 250 i Tina Tarner za 300 miliona dolara) jesu inkasirali ogroman novac o kome neki drugi „starci“ samo mogu da sanjaju.
Baš zato, mislim da je humano rješenje za rok zvijezde uvođenje obavezne starosne granice za odlazak u penziju. Ako se pokaže kao uspješno, isti princip se može proširiti na ostarjele manekenke i bivše glumice koje nas muče objavljivanjem svojih golih ili polunagih selfija po društvenim mrežama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu