I ko tu tvoju muziku još sluša, na nos su mu nabijali. Ali da čuju odgovor nisu htjeli. Kako pjevaju muzički heroji njegove generacije čuo je. Kako izgledaju – nikad neće saznati, slijep je od rođenja. I ne tiče ga se. Tek, trajalo je to prekorijevanje na njegov račun neke dvije godine, do prije dvadeset i kusur dana i proslave Savindana u OŠ “Petar Leković” u Požegi, kada je Đorđe, učenik osmog razreda, izveo tačku i sve naveo da mu aplaudiraju, piše Blic.
Tad su se i najžešći kritičari raspitivali kako se na guslama svira i uz njih poje.
Svirao bubnjeve
Gusle su naša tradicija, korijeni, lako ih je svirati, sa pravom su kod Uneska zaštićene kao srpsko kulturno nasljeđe. Uz njih su najveći istorijski događaji opjevani. Sviranje mora biti ravnomjerno sa stihovima. Mora se uskladiti svaki ton, finesa, sitnica, sa glasom. Ton iz žica mora biti iste jačine kao glas pojca – strpljivo im je pričao Polugić, jedini guslar iz Požege, o onom što ranije nisu htjeli da čuju.
Đorđe je od ranog djetinjstva svirao bubnjeve, a slušao i na Brajovom pismu čitao srpske junačke pjesme. Muziciranje ga je privlačilo, ali epski deseterac uz udaraljke ne može zajedno.
Bubnjeva se okanuo čim je pažljivo saslušao prvu guslarsku pjesmu, zaboravio ih sa zadnjim stihom “Ženidbe kralja Vukašina”. Odmah je poželio gusle i roditelji nisu mogli a da mu ne kupe.
Uz savjete sugrađanina Andrije Milikića pronikao je u osnovne tajne. Naredne lekcije, svaku zahtjevniju od prethodne, spoznao je sam. Ne samo da je savladao sviranje i pjevanje, nego je guslarska enciklopedija. O istorijatu, najpoznatijim guslarima, tehnici sviranja, gudalu, žicama, može da priča tri dana i tri noći. Zvuči kao da je doktorirao na guslama.
– Gusle su jedan od najprostijih instrumenata jer one ne poznaju note. Da bi se neko istakao u ovoj vrsti muzike, mora ostaviti svoj pečat. Uz gusle su kroz tragične događaje opjevane naše najveće bitke kroz istoriju, a moj pečat biće moje pjesme u rimovanom desetercu. Dvije sam već napisao – priča ovaj tinejdžer iz Požege.
Prvu je posvetio nesrećnoj pogibiji Slađane i Julijane, dvjema sestrama iz okoline Požege, da čuva uspomenu na njih. Najpre ju je iz glave otpjevao roditeljima nesrećnih djevojaka, a oni ga, kaže, uplakani molili da stihove zabeleži da se ne otmu pamćenju.
Školska priredba
Na drugu ga je podstakla ljubav prema jednoj djevojčici.
– Iskreno, ona nema težinu i poetski trenutak. Što bi rekao Vukojica Sandić, naš najpoznatiji guslar, pjevanjem o živim ljudima rizikujete da će vas nekad izdati – kaže mladi guslar.
Malo ko je, priča, osim porodice i užeg okruženja razumio njegovu pasiju. Za jedne je bio aut, za druge zarobljenik prošlosti, za treće čudak. Nije im pridavao pažnje niti ih tjerao da ga razumiju. U školi niže petice, sve suve i čiste, kod kuće gudalom kliza po žicama.
Oduševljenje bibliotekara
– Izveli su na pozornicu dječaka koji je nosio gusle. Nisam znao ni ko je ni čime se bavi. Mislio sam da je instrument dekor u tački. Onog trenutka kada je zasvirao ostao sam zatečen. Kao nekom ko se bavi folklorom, tradicijom i našom kulturnom zaostavštinom, njegov nastup me je fascinirao. Nevjerovatno je da tako svira učenik osmog razreda, prosto me obuzela milina saznanjem da u Požegi imamo guslara, i te kakvog – priča Mladen Majstorović, bibliotekar Dečjeg odjeljenja Narodne biblioteke u Požegi, koji je na Savindan došao u OŠ “Petar Leković” da gleda nastup svoje kćerke na violini.
Dočekao je Đorđe Polugić poslike priredbe svojih pet minuta, da društvu koje ga je osporavalo objasni:
– Čovjek kada ne vidi, zapravo bolje vidi neke stvari. Ne vidim rijalitije, nemoral, društvene mreže kojima se vi zanimate, i tu je moja prednost u odnosu na vas. U tom smislu moj pogled na svijet je ljepši od vašeg – pričao je mladi guslar vršnjacima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu