Voditelj koji je ostao dosledan svom neposrednom stilu, brzom razmišljanju i prirodnoj komunikaciji sa sagovornicima, ovog puta našao se u potpuno novoj ulozi, pred kamerama kao glumac.
U seriji „Marina i Futa“ tumači samog sebe, voditelja podkasta koji razgovara sa legendarnim tandemom Marinom Tucaković i Aleksandrom Futom Radulovićem.
U intervjuu za “Blic” otkriva kako je izgledalo prvo ozbiljno glumačko iskustvo, koliko mu je bilo teško da preuzme dio odgovornosti u “Zvezdama Granda“ nakon odlaska Saše Popovića, govori o porodici, dugom i skladnom braku, ali i o tome zašto mu je Zemunski kej i dalje omiljeno mjesto za bijeg od svakodnevice.
– U seriji “Marina i Futa” igram sebe. Radim ono što radim i u životu, vodim emisije i postavljam pitanja. U seriji sam voditelj podkasta u kojem razgovaram sa Marinom Tucaković i Futom Radulovićem, bračnim i estradno-muzičkim tandemom koji je iza sebe ostavio više od 4.000 pjesama. Razgovori su smješteni u period od prije desetak do petnaest godina, dakle u dvehiljadite i kasnije. U odnosu na ono što se događa u svakoj epizodi, ja predstavljam vezivno tkivo između scena koje su snimljene bez mene, u kojima igraju glumci, i onoga što će gledaoci vidjeti kasnije u epizodi. Ima me, što se kaže, u svakoj epizodi, manje ili više puta. Posebno mi je bilo zanimljivo to što sam u seriji ja, zovem se kako se zovem i radim posao kojim se bavim, ali istovremeno moram da postavljam scenaristička pitanja koja se uklapaju u priču. Trebalo je da ostvarim dijalog sa sjajnim glumcima koji igraju Marinu i Futu, Milicom Janevskom i Danilom Lončarevićem, i to je za mene bio jedan ozbiljan izazov – započinje priču Voja Nedeljković.
Iako mu je ovo prvo pojavljivanje u jednoj televizijskoj seriji u glumačkoj ulozi, iskustvo pred kamerama nije mu potpuno nepoznato.
– Imao sam ja svoje glumačke performanse još na nekadašnjem Trećem kanalu, a snimao sam nešto malo i sa Indeksovcima za novogodišnji program RTS-a davne 2002. godine. Ali da imam kontinuitet ovakvog tipa, kao što je bio ovde, i da budem deo ekipe u kojoj sam zaista odlično primljen od strane Milice, Danila, a pre svega reditelja Vlade Aleksića, koji je sve to majstorski vodio, to jeste bilo nešto novo. Moram da priznam da sam imao određenu dozu treme i nespokojstva.
Na konstataciju da je teško povjerovati da on može da ima tremu, odgovara:
– Nemam tremu u ovome što inače radim. Tu se osjećam kao kod kuće. Ali ovdje je situacija drugačija, moram da budem ja, a opet nisam potpuno pravi ja, jer možda neka od tih pitanja prirodno ne bih postavio. Trebalo je da deluje kao da jesam, da razgovaram sa Marinom i Futom potpuno spontano, a da istovremeno sve bude u funkciji scenarija. To je bio izazov. Snimanja su trajala od osam ili devet ujutru pa do popodnevnih sati. Imao sam jedan snimajući dan u maju, a poslednji je bio 16. juna, kada je pala i poslednja klapa. To je njima bio, čini mi se, četrdeseti ili četrdeset peti dan snimanja. Nekako sam baš našim scenama zatvorio prvu sezonu – kaže on.
Vatreno glumačko krštenje
Osim toga, morao je da nauči i tekst.
– Morao sam da učim tekst, mada sam svoja pitanja imao na klipbordu, pa sam mogao da se poslužim i malim “puškicama”, jer ipak nisam glumac. To govorim iz poštovanja prema toj profesiji, kao što se nadam da i drugi poštuju moju osnovnu profesiju. Morao sam da budem u funkciji napisanog teksta, a opet da ne glumim, već da budem u službi glume. Malo je to zahtevno, ali mi je zaista prijalo.
Tokom rada na seriji imao je priliku da se vidi i sa Aleksandrom Radulovićem Futom.
Cijeli intervju pogledajte ovdje:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.