Sudbine

Zdravko Čolić (47): Vojnički dani (VIDEO)

Malo ko bi se odlučio da u zenitu slave ode u vojsku. Zdravko Čolić nije dozvolio da ga popularnost promijeni; ponašao se krajnje normalno, "kao sav običan svijet".

FOTO: MSBONA22/YOUTUBE/SCREENSHOT

U Valjevo je stigao 14. novembra 1978. godine. Na njegovu vojničku adresu stizalo je i po 200-300 pisama dnevno.

Obožavateljke su ga vjerno čekale godinu dana manifestujući svoju odanost i konvencionalnim i ne baš uobičajenim metodama.

– Moje su obožavateljke obično bile vrlo simpatične i, začudo, ne pretjerano originalne. Osim što su mi slale tradicionalne izjave tipa „volim te”, „svuda sam za tobom”, „umrijeću koliko te želim” ili malo drastičnije za moj ukus poput „hoću dijete s tobom”, štrikale su mi džempere i prsluke, slale uvojke kose i trepavice, dijelove intimnog rublja i ljubavna pisma, pozivale me na ručkove, večere, ljetovanja – priča Čola.

Iako se nadao da će u vojsci malo da predahne od pjevanja, oficiri i starješine su bili oduševljeni slavnim Čolom. Nisu mu dali mira, tako da je gotovo svakodnevno pjevao na raznim vojničkim manifestacijama skoro čitav vojnički rok. Prijatelji poput Makse Ćatovića prozvali su ga Dragstor, zato što je radio maltene non-stop.

Zdravko na odsluženju vojnog roka. (1980)

Posted by Zdravko Čolić Official on Saturday, January 28, 2012

– Od početka mi nisu dali da predahnem. Pjevao sam u tri smjene, prije podne pionirima, popodne vojsci, a uveče starješinama. Volio sam da idem na obuku samo da malo predahnem od pjevanja – prisjeća se Zdravko.

Prvo je bio pješadinac, pa potom nišandžija u minobacačkom vodu. Imao je prijatelje u vojci iz čitave Jugoslavije, a jedan od boljih zvao se Omer. Čola mu je čak pomogao da mu se djevojka vrati tako što je u njegovo ime pisao ljubavna pisma.

– Kasnije, u vojsci, bio sam nišandžija u minobacačkom vodu. “Družio” sam se sa minobacačem i nosio taj sulundar na leđima. Omer iz Teslića je tugovao jer je njegovu djevojku zaveo komšija. Ona njemu piše da ga ostavlja, on plače, a ja uzimam stvar u svoje ruke i počnem da joj u njegovo ime pišem tužna pisma puna patnje i ljubavi i ubjeđujem je da taj komšija hoće samo da je iskoristi. Moj trud je urodio plodom; ona je ostavila komšiju i vratila se Omeru. Pisma nekada život znače – kaže Čola.

✯ Zdravko Colic ✯

Posted by Jugoslovenska Narodna Armija on Monday, March 21, 2016

Uspomene na vojničke dane još uvijek čuva, kao u pjesmi “April u Beogradu”, koja je svojevrsna himna momaka u sivomaslinastim uniformama.

Za Novu 1979. godinu imao je čast da pjeva specijalno za predsjednika Josipa Broza Tita i njegovu suprugu Jovanku, na specijalnoj novogodišnjoj priredbi na Brionima. Tom prilikom pozvane su i “Lokice”, koje su ga pratile na nastupu.

Prije nastupa Tito je dobro odmjerio Čolu i djevojke. Jedna od njih je poljubila predsjednika i ostavila mu karmin na licu.

– Sjećam se kada je plesačica Sandra pokušala da Titu obriše karmin, a on je samo odmahnuo rukom i rekao “Neka, navikao sam ja na to”. Mene pita između dvije pjesme: “Vojnik, tebi je dobro?” “Lokice” igraju, a ja vičem da me svi čuju “Jeste, druže predsjedniče”! Ma baš sam volio da pjevam Titu. Prije toga sam ga tri puta sreo. Prvi put u Bugojnu 1974. godine, prilikom njegovog čuvenog lova na medvjede. Drugi put sam mu pjevao u Karađorđevu, a zatim u Dobanovcima. Jako je volio moju verziju pjesme “Druže Tito, mi ti se kunemo” – priča Čola.

(Nastaviće se)