Radim ja to u poslednjih petnaestak godina ali, od kada je zavladala korona, nemam odmora. Sada je malo popustilo, umanjilo, pa stižem raditi i druge seoske poslove. Gradim grobljanske ograde, cijepam drva, štijam bašte… Lopata je postala moja sudbina i ja ne bježim od ove alatke. Šta da radim kada mi je tako suđeno a od sudbine, shvatio sam to mnogo puta na sahranama, ne može se pobjeći – povjerio nam se Željko, u pauzi izgradnje ograde pored groblja u Gornjim Mašićima.
Njegova priča o grobnicama, pokojnicima, potkozarskim i lijevčanskim selima i seljacima, po svemu je jedinstvena.
– Nisam ja grobar po zanimanju, nisam penziono niti zdravstveno osiguran, nego po poslu i obavezama, po povjerenju i odgovornosti. U tom smislu sam najveći i najtraženiji kopač grobnica. Moja tarifa nije se mijenjala u poslednjih petnaest godina, to je 100 maraka. Dajem i popust, onako, nezvanično. Za dobre ljude, kopam upola jeftinije, za komšije džaba, a za inostrane penzionere po punoj cijeni – objašnjava Gluvić svoju tarifu zasnovanu na čojstvu, bogastvu i ugledu.
– Najteže je kopati grobnice u Romanovcima, Gornjim Vilusima, Miljevićima, jer je tamo kamenito. Dok iskopam grobnicu, upola stradam i totalno se raštimam u leđima i nogama. U Lijevču je opet mnogo lakše, dok ne zasuši, a močvara pretvori u neprobojnu glinenu ploču. Kako god bilo, nikada mi se nije desilo da je sahrana zakasnila ili odložena zbog mene. Svoj posao uvijek sam odradio dobro i na vrijeme – samouvjeren je sagovornik Srpskainfo.
O uticaju ovog teškog i stresnog posla, Gluvić kaže da je on „evidentan i očigledan“.
– Žalim svakog čovjeka kojeg sam ispratio na neki drugi svijet, bolji od ovoga, kako to kažu sveštenici, i na kojem čekaju vaskrnuće. Trudim se da misli, u vrijeme kopanja grobnica i sahrana, usmjerim na drugu stranu, u drugom pravcu. Zato ne sanjam groblja ni sahrane – priča Željko Gluvić, kojeg, primijetio je, stariji često izbjegavao ali na diskretan način.
– Neki se i šale na svoj i na moj račun, čak me i počaste pivom ispred seoske zadruge ili u kafani, za svoju dušu, kažu. Na groblju često srećem osobe čije su slike na spomenicima. Ponekada ih se uplašim, misleći u trenutku da su, vaskrsli ne čekajući da prođu vijekovi. Ipak, ubrzo shvatim da su to moji seljani koji su sebi za života podigli spomenike i postavili fotografije na mermerne ploče – prepričava Željko događaje sa seoskih grobalja te iz svoje, višegodišnje prakse kopača grobnica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu