Ovaj objekat, kao i obližnja zgrada laboratorija Doma zdravlja, predstavljaju začetke organizovanog pristupa zdravstvenoj zaštiti u gradu na Savi, nakon Drugog svjetskog rata.
U sadašnjoj upravnoj zgradi Doma zdravlja, prvih godina nakon Drugog svjetskog rata, sjeća se Momčilo, bila su smještena djeca, uglavnom domci, ratna siročad zaražena različitim bolestima, najčešće očiju, kože.
– To je bilo mjesto njihove izolovanosti, ali pošto je dugo trajalo, a bilo mnogo bolesne djece, za njih je organizovana nastava i boravak. Oni su imali zasebnu zdravstvenu zaštitu, ali i nastavu. Bio sam njihov učitelj. Ja sam bio učitelj, a Radomir Čađo vaspitač, upravnik Milan Todoran, ratni vojni invalid bez noge – opisuje Marjanović davno vrijeme, kada su uslovi u zdravstvu bili skromni, a potrebe izrazito velike.
Pored ove zgrade, kaže, bila su betonska korita sa slavinama za higijenu, ali i vodu za piće, pranje veša i druge potrebe. U susjednoj zgradi u kojoj je smještena Laboratorija Doma zdravlja, bila je smještena kompletna zdravstvena zaštita do 1952. godine.
Marjanović se sjeća i osoblja koje je tu radilo kao i rasporeda u prostorijama.
– Tehničar je Vaso Jović, medicinske sestre Tonja Milivojac i Zora kojoj sam prezime zaboravio. Ljekar je bio Esad Pračić kojem je pomagao takođe ljekar Franjo Ludvik. On je bio stacioniran u Staroj Gradiški, ali je kod nas svakodnevno dolazio i radio – kazao nam je Momčilo Marjanović, koji se dobro sjeća Gradiške u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, pričom nas vraća na temu prvih koraka zdravstvene zaštite.
– Doktor Pračić je stanovao na spratu, a u prizemlju su bile zdravstvene službe. Ova dva objekta bila su usamljena na velikoj, prostranoj poljani. Tek kasnije nastao je Dom narodnog zdravlja, potom Bolnica, Medicinski centar te izgrađeni mnogi objekti koji okružuju dvije, najstarije zgrade koje su kasnije dograđene – rekao je Marjanović za Srpskainfo.
– Gradiška je prošla težak put u zdravstvu jer je u to vrijeme bilo mnogo sirotinje, višečlanih porodica i period epidemije različitih oboljenja. Higijena je bila na niskom nivou, u selima kao ni u gradu nije bilo dovoljno pitke vode, korištene su takozvane tulumbe, vodu su isto tako mještani uzimali sa Save i koristili za kuvanje, pranje i druge potrebe – opisuje Marjanović Gradišku pedesetih godina prošlog vijeka.
On podsjeća da je na zdravlje stanovništva negativno uticalo siromaštvo jer nije bilo dovoljno hrane niti garderobe, a mnogi su većim dijelom godine hodali bosi i goluždravi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu