Da li dobro može protiv zla pitanje je svih pitanja romana “Zapadno od sreće”.
Promocija knjige Zorana Pećanca „Zapadno od sreće“, koja govori o ljubavi dvoje mladih ljudi različite nacionalnosti, a koja se rodila u predvečerje krvavog rata u Bosni, održaće se danas u 19 časova u „Vijećnici“ Banskog dvora.
Muharem Bazdulj Vas je uporedio sa Borhesovom izjavom da svaki čovjek u sebi nosi roman. Koliko dugo ste Vi ovaj roman nosili u sebi i kada ste počeli da ga prenosite na papir?
Da, jedan od najplodnijih balkanskih pisaca, gospodin Muharem je tako osJetio. Ja sam, na žalost, osjetio ratnu golgotu sa dubinom tragedije u svim segmentima. Sa 23 godine bio sam starješina, komandir čete u pješadiji pune četiri godine, dva puta ranjen. Mogao bih naširoko na temu, nadam se da će biti prilike. Nosio sam u sebi „priču“, nekada kao teret koji me je budio noćima, nerijetko i kao emociju na lijepe trenutke u ratnoj golgoti. Sjetim se toplih očiju mojih saboraca, molećivog pogleda umirućeg druga, koji posljednjim vapajem hvata izgubljeni ovozemni život. Misao da iznedrim na svjetlost dana moje osjećaje dugo je tinjala u meni, ipak izgleda čekala je kao uzrela voćka da padne na tlo sama od sebe. Nije mi mnogo vremena trebalo da napišem roman od 450 strana. Sve je to već bilo posloženo po fiokama duše. Više sam vodio računa da osjećanja prenesem na papir sa težinom i emocijama koje zaslužuju.
Ko su likovi o kojima pišete? Da li ste inspirisani nekim stvarnim ljudima oko sebe, stvarali likove u Vašem romanu?
Likovi o kojima govorim sa ljubavlju u romanu „Zapadno od sreće“, su obični mali ljudi, mučenici koji što naš narod kaže „mrava nisu zgazili“. Moglo bi se reći da je u stvarnosti za vrijeme nesrećnog sukoba na prostorima bivše Jugoslavije bilo na stotine sličnih priča. Radujem se iskreno da i Vi iščitate moju priču, da vidite da se tu prepliće na desetine likova, svaki sa svojom mukom i sudbinom. Pored, da kažem, glavnih junaka koji se nestvarnom snagom bore za ljubav, svi moji zamišljeni likovi se bore za mrvicu nade i sreće. Moje iskustvo je u mnogome doprinijelo da moje junake u određenim situacijama identifikujem sa stvarnim licima i stvarnim situacijama.
Ljubav dvoje mladih ljudi različite nacionalnosti pred sam rat u Bosni, okosnica je romana. Tadašnje vrijeme je za dvoje mladih različite nacionalnosti bilo dosta teško, koliko je ono danas po Vama bolje ili bar drugačije?
Pitanje koje mi uvijek postave Vaše kolege, moji prijatelji i saradnici. Vijekovima mučena i surova, krvava, jadna i čemerna Bosna, a i cijeli Balkan, nikada nisu imali sluha za tu vrstu ljubavi, ako mogu da se izrazim tako. Moj roman emotivno govori o iskonskoj želji, susretu, pogledu, dodiru neba, čistoti, nesputanom govoru duše. Znate, moja pokojna baka je znala kazati “E moj sinko, ljubav, bijedu, trudnoću i kašalj niko ne sakri”, aludirajući jasno na to da su nabrojane situacije nezaustavljive. Ipak, ljubav je kao istina, kao voda, uvijek nađe put. A znate, ljubav ljudi različitih nacionalnosti i stoljećima unazad i sada, a čini mi se i u vremenu ispred, uvijek će biti izložena vjetrometini. Kao da je ta nesrećna formulacija „različitih nacionalnosti“, jača od same suštine, jača od ljubavi. Teško i mučno pitanje.
Kroz čitav roman proteže se pitanje borbe dobra i zla. Da li dobro ima šanse protiv zla, posebno u današnje vrijeme kada ljudi sve manje imaju volje da se bore protiv zla ili uviđaju da je njihova borba uzaludna?
Haha, negdje u nekoj od emisija pojašnjavao sam kako ta borba Davida i Golijata izgleda. Moja divna prijateljica Nataša kaže – Čuj, svima nama na jednom ramenu čuči anđeo, na drugom đavo! Koji će da pobijedi uglavnom je do nas, ali nerijetko i do neke više, nebeske sile, Boga, sudbine, kako li već nazvati to nešto gore. Dobro ste rekli, ljudi u današnje vrijeme zbog načina života sve više gube korak sa bilo kojom borbom. Gube i empatiju, povlače se u svoje ljušture, krijući ono iskonsko što svi nosimo u sebi, ljubav, povjerenje, davanje, predavanje. Znate, ne može ljudska duša da živi sama! Pa koliko je napredovala tehnologija, toliko su ljudi sve više usamljeni i prazni. Pogled im bez sjaja, korak brz, a misao rasuta. Nije teško pobjeći, promijeniti lokaciju, grad, državu, okruženje, pobjeći od okolnosti. Teško je pobjeći od sebe, od onoga što duša ište.
Kada uporedite predratno vrijeme o kojem pišete i današnje, šta se promijenilo? Koliko je različito beznađe rata od beznađa mira, te kako komentarišete sve veći odlazak mladog stanovništva?
Dobro ste rekli – beznađe rata i beznađe mira. Bolje je 20 godina pričati, svađati se, nego samo deset minuta ratovati. Ljudska ruka pravi most, zgrade, tunele, pruge desetine godina. Takođe, ljudska ruka donese eksploziv i sve sruši za nekoliko minuta. Tako je i sa periodom nakon rata. Potrebne su decenije da se tlo umiri, rane djelimično zacijele. Ljudi po prirodnom osjećanju traže mjesto gdje im je, ako ništa, sigurnije, odlaze. No, sami znate, duša im pati. Priroda je regulisala da se čovjek najbolje osjeća tamo gdje je nikao. Ne možete glamočki krompir sijati u Siriji, niti mandarina može da uspije na Durmitoru. Tako je i sa čovjekom. Na žalost ljudi odlaze, posebno mladi. Zamislite Vi tu dubinu tragedije, kada predivnu i bogatu zemlju kao što je naša Bosna napusti omladina, ljudi u punoj snazi!? Pa to je, čini mi se, strašno kao i sam rat.
Jednom prilikom ste rekli da ste pišući roman živjeli živote njegovih likova. Kako ste se osjećali tada?
Da, pišući roman, uglavnom noću, znao sam i zaplakati. Negdje kada se sve utiša, moja porodica usni, ja sam pisao. Dešavalo se da mi čula i osjećaji „čuju“ tutnjavu, treštanje granata i rafale, jecaje umirućih drugova i njihovih najbližih dok ih ispraćaju na nebo. Iskreno, kada bih osjetio da mi je neki segment izašao iz duše onako iskonski, slao bih rukopis mojim dragim prijateljima. Oni bi uglavnom kroz suze odgovarali – Ej, čuj, nemoj to da mi radiš, plačem, nisam cijelu noć oka sklopila.
Radite li na nečemu novom? Želite li najaviti narednu promociju?
Da, radimo. Već je u fazi lekture i korekture zbirka pripovjedaka. Moj osjećaj, doduše i komentar ljudi koji su iščitali, je da će još jasnije i jezgrovitije makar na tren biti bliža naša osjećanja onima do kojih nam je stalo. Radim i na projektu, uz nesebičnu pomoć vlade Makedonije i jedne nevladine organizacije koju predstavlja moja draga prijateljica Gordana Rodić. Projekat će između ostalog da se bazira na pomirenju naših ljudi, naših duša. Pokušaću učiniti da „Zapadno od sreće“ ne ostane samo u formi romana. Uz pomoć mojih prijatelja pokušaću doprijeti do duše i misli svakoga čovjeka sa naših napaćenih prostora. Želim da se zahvalim mojoj dragoj Nataši Babić na nesebičnoj pomoći. Moleć’ Boga narednu promociju planiramo za Skoplje, Republika Makedonija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu