Njegova predanost vjeri, koja se vidjela u svakog aspektu života, njegove riječi prepune mudrosti i znanja koje je delio kao istinski erudita i danas su putokaz mnogima. Toliko priča ostalo je iza njega.
Njegova svetost patrijarh Pavle rođen je 11. septembra 1914. godine u Kućancima kao Gojko Stojčević. Bio je primjer istinske vjere, dobrote, mudrosti, skromnosti, duhovnosti. Za njega se sa punim pravom može reći da je bio moralni i duhovni autoritet mnogih u Srbiji, autoritet je stekao poštovanjem i ljubavlju.
Osnovnu školu je završio u Kućancima, gimnaziju u Tuzli i Sarajevu, u Beogradu više razrede Šeste beogradske gimnazije, Bogoslovski fakultet i dve godine na Medicinskom fakultetu. Na čelu SPC bio je dо svoje smrti.
Kao najvišeg crkvenog zvaničnika, pitali su ga mnogi da obavi ceremoniju na njihovim vjenčanjima. Taj poziv upućivali su mu i razni političari, ali i njegovi prijatelji i poznanici.
Ostao je dosljedan da ne obavlja te ceremonije, a isto je važilo i za sahrane. Ovi činovi bili su za njega prije svega duhovni obredi, smatrao je da Crkva treba da sačuva svoju svetost i da se ne razvodni populizmom i političkom korektnošću odnosno da patrijarh treba da prisustvuje jedino na vjenčanjima ili sahranama članova kraljevskih i carskih porodica.
Isti stav imao je i njegov prethodnih na čelu SPC, patrijarh German, koji je smatrao da treba sačuvati duhovnu vrijednost vjenčanja i sahrana bez uplitanja političkih i društvenih pritisaka.
Iza svega se nalazila i želja da se sačuva svetost crkvenih činova, koji treba da zadrže svoje duhovno značenje, a ne da postanu dio brojnih javnih ceremonija. Vjeru ne treba koristiti za ličnu ili društvenu korist, već njoj biti predano posvećen.
Patrijarh Pavle želeo da je da sačuva svetost Crkve i njenih rituala, kao odraz njegove najdublje posvećenosti religiji i svetoj instituciji.
Za patrijarha Pavla vezuju se brojne priče, koje mnogo govore o njegovoj skromnosti, snazi, dobroti, duhovnosti, mudrosti…
Priča se tako da ga je jednom, dok je sam išao uzbrdo trotoarom Ulice Kralja Petra, gdje se nalazi sjedište Patrijaršije, sustigao, u skupom automobilu, sveštenik jedne od najpoznatijih beogradskih crkava. Zaustavio je kola, izašao iz auta i rekao patrijarhu:
„Vaša Svetosti, dozvolite da vas povezem! Samo recite gdje treba…“
Patrijarh nije želio da ga odbije. A ubrzo ga je pitao: „A, jelte, oče, čiji je ovo auto?“
„Moj, Vaša Svetosti!“, odgovorio je protojerej.
„Stanite!“, rekao je patrijarh Pavle. Izašao je, prekrstio se i poručio svešteniku: „Neka vam je Bog na pomoći!“.
Govori se i da je, dok je kao vaspitač radio u Banji Koviljači, iz ledene vode spasao dječaka koji se davio. Dobio je u to vrijeme smrtonosnu tuberkulozu. Ljekari su mu davali najviše tri mjeseca života, on se oporavio i dočekao duboku starost.
Kada je riječ o njegovom obrazovanju, kao zanimljiv detalj izdvaja se to što je đačku klupu dijelio sa čuvenim književnikom Mešom Selimovićem.
– Ja sam sjedio u prvoj klupi. Sa desne mi je strane bio musliman Meša, a sa lijeve jedan Hrvat. Ja sam bio u sredini. Tako da smo živjeli, što se kaže, kao braća, kao svoji… Tada se to nije tako osjećalo jer se vidjelo da su vremena teška i da idu još gora. Tako su te razlike i nacionalne i ove druge bile neprimjećujuće. Sad se suviše ističe ponekad nacionalnost i vjera… A onda je bili smo drugovi školski, u istoj klupi smo sjedili Srbin, Hrvat i musliman – rekao je patrijarh Pavle.
Mudre riječi patrijarha Pavla
– Obavezni smo i u najtežoj situaciji da postupamo kao ljudi i nema tog interesa, ni nacionalnog ni pojedinačnog, koji bi nam mogao biti izgovor da budemo neljudi – govorio je patrijarh Pavle koji je rano ostao bez roditelja, pa se o njemu i bratu Dušanu brinula baka Draga i tetka, najstarija očeva sestra.
– Proći će sve, ali duša, obraz i ono što je dobro ostaje zauvijek – isticala je njegova svetost koja je još kao dijete boravila u manastirima provodeći u njima ljetnje raspuste.
Postavši patrijarh svoju mudrost je rado prenosio drugima i često je pričao o ljubavi: “Ljubav je najviša vrlina. Sve što čovjek dijeli sa drugima smanjuje se, osim ljubavi. Što je više dajete, više je imate”.
Doticao se i dobrog i lošeg u ljudima.
– Ne branimo se od tuđeg zla, zlom u sebi…. Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da mi ne postanemo neljudi – isticao je patrijarh koji je prije monaškog života radio kao vjeroučitelj, a prije nego što ga je Srpska pravoslavna crkva proglasila poglavarem radio kao episkop raško-prizrenski.
I podsjećao nas je: “Čovjek ne može da bira vrijeme u kojem će se roditi i živjeti; od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi, ali od njega zavisi kako će on postupati u datom vremenu: da li kao čovjek ili kao nečovjek, bez obzira na to u kom narodu i od kojih roditelja”, prenosi Magazin Novosti.
Znao je da nam poruči: “Bog nas je stvorio ljudima i traži od nas da to i budemo. Nema takvih vremena u kojima to ne bi mogli biti i ne bi bili dužni da to budemo”.
I učio nas onom najvažnijem: “Kada bi se svi držali ljubavi, ova zemlja bi bila raj. Ali kad bi se svi držali bar onog što je malo manje od ljubavi – jer, ljubav je veza savršenstva – kada bi se makar držali principa “što želite sebi, to činite drugima; što ne želite sebi, to ne činite drugima”, onda bi zemlja, ako ne bi postala baš raj, bila blizu raja”.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.