"Možda ću izgubiti borbu" Bivša misica DOBILA RAK, progovorila o teškoj dijagnozi

Ona kaže da joj je najveći pokretač kćerka za koju će da se bori bezuslovno.

Ivančicu Pahor (43) mnogi i dalje pamte kao jednu od najljepših žena Hrvatske – Mis turizma 2000. i drugoplasiranu Mis turizma svijeta. No, iza te titule stoji mnogo više od ljepote. Ivančica je žena koja je sama izgradila svoj život, istrajnošću, radom i neiscrpnom voljom. Nakon uspjeha kao model, povukla se iz javnosti i posvetila se proučavanju istorije umetnosti, a prije skoro dvije decenije pokrenula je sopstvenu kompaniju za proizvodnju ručno rađenog dizajnerskog nakita, danas najvećeg proizvođača bižuterije u Hrvatskoj – rezultat njenog talenta, vizije i neverovatne istrajnosti.

Iza uspješne preduzetnice stoji njena najvažnija uloga, ona samohrane majke. Ivančica je prije 30 godina napustila rodni Martijanac i otišla u Zagreb, a onda se u jednom trenutku našla sama, sa malim detetom u naručju.

– Bila sam bez ičega, sa malim djetetom u naručju. Borila sam se za golu egzistenciju – priznala je svoj život prije preduzetničkog uspijeha.

Godinama je vodila pravnu bitku za alimentaciju, a najkorisnija osoba u njenom životu bila je njena majka, za koju kaže da je „plemenita i dobrodušna žena“. I upravo ta majka, kćerka Una i brat danas su stubovi njene najveće bitke do sada – bitke za život. Naime, prije nekoliko mjeseci, Ivančiću je, nažalost, dijagnostikovan rak.

– Godinama sam osjećala da nešto nije u redu, zdravstveni problemi koji su se postepeno pogoršavali: otoci i zadržavanje vode po cijelom tijelu, hronični umor, često crvenilo i osip, i gotovo potpuna utrnulost levog dela vratne kičme. Više puta sam završavala na hitnom prijemu; infuzija, kratko posmatranje i povratak kući bez konkretnih odgovora. Ljekari su često bili brižni, ali nalazi nisu otkrili uzrok mojih tegoba i iscrpljenosti. Sve dok mi se u septembru nije pojavila velika kvržica na vratu.

– Serija pretraga završila se rečenicom koja je sve promijenila: „Imate rak“ počinje svoju tužnu priču Ivančica, koja u svojoj borbi još jednom, sopstvenim izazovima, želi da pruži podršku ženama koje prolaze kroz istu ili sličnu borbu.

I u trenutku kada je čula tešku dijagnozu, ova hrabra žena koja je sve u svom životu podredila kćerki i voljenima, nije mislila na sebe.

– Prva pomisao je bila: Kako ću reći Uni? – sjeća se isprekidanim glasom.

Una, njena lijepa kćerka, sa kojom je proputovala pola svijeta, njena je najveća podrška, ali i razlog zašto osjeća najveći strah. Uslijedio je težak i iscrpljujući tretman. Hemoterapija traje i do deset sati. Neke od njih su joj oborile leukocite na tako nizak nivo da jedva ustaje iz kreveta.

– Ima dana kada ne mogu da podnesem glavobolju čak ni uz najjače lijekove. Ponekad me savlada tuga, osjećaj da više ne mogu da izdržim. A onda se sjetim zašto se borim. Tuga i fizička slabost često idu ruku pod ruku sa osjećajem bespomoćnosti, osjećam se kao da je svijet stao, ali onda se setim zašto se borim – kaže iskreno.

U Rebru, gdje se liječi, dodaje, viđa ljude sa još težim dijagnozama, ali tamo nema žaljenja, kukanja ili žalbi, samo tišina, međusobna podrška, nada, tiho zajedništvo i zahvalnost za svaku novu priliku.

“Možda ću ipak izgubiti borbu”

Bolest je u njen život unela i nove rituale – strožu dijetu. Više zelenog povrća (posebno brokolija), svježe cijeđeni prirodni sokovi, čaj od korena maslačka, suplementi za imunitet, pa čak i „hladna kapa“ koju je iznajmila iz Engleske u pokušaju da spase gubitak kose.

– Ovaj proces je zatražen i teško je reći da li će uspjeti i možda ću je ipak izgubiti. Mnoge žene u mojoj situaciji kažu da je ovo trenutak koji su najteže izdržale, ali prihvatamo šta god Bog odluči – kaže hrabra lavica, ističući da su zbog niskih leukocita lijekovi i dijeta ključni.

Najviše je boli, kaže, to što zbog nje pate oni koje najviše voli. Njena 72-godišnja majka radi dvanaest sati dnevno da bi kuća i posao funkcionisali. Njen brat skače gde god treba. A njena Una, za koju joj srce najjače kuca, propušta predavanje da bi bila sa njom.

– Umjesto da uživa u zasluženoj penziji, moja majka neumorno radi prekovremeno da bi posao i domaćinstvo funkcionisali. Njen brat je često na terenu. Kada imam hemoterapiju, moja kćerka Una zbog mene propušta predavanja; majka dolazi uveče iz Varaždina da prespava kod mene i vraća se na posao ujutru. To je ono što me najviše pogađa, ne toliko moja bolest, koliko to što vidim kako moji voljeni pate i koliko se žrtvuju da bi meni bilo lakše. Molitva je ono što nas drži zajedno – kaže Ivančica, koja se, uprkos svim izazovima koje joj bolest donosi, suočava sa vođenjem posla koji je bukvalno izgradila „od nule“, na suzama i trudu cijele svoje porodice, a koji sada održava zahvaljujući natčovečanskim naporima svojih najmilijih.

Ipak, usred svega toga, Ivančica je pronašla izvor snage – vjeru. Ona kaže da je vjera ono što ju je naučilo da oprosti, otpusti i krene dalje I zato je odlučila da podeli svoju priču.

– Bolest nije sramota. I nije kraj. Ona je teška i brutalna, ali i prilika da se povežemo, da pružimo ruku jedni drugima. Ako moj put pomogne samo jednoj osobi da se ne osjeća sama, već sam učinila mnogo – zaključuje Ivančica za 24sata.hr.