Dokumentarac “Mila traži Senidu” počinje 1991. godine. U Jugoslaviji se kuvalo, a Muhamed Bećirović iz Kalesije malo je toga predosjećao. Bio je srećan, miran, glava porodice sa dvije divne djevojčice.
A onda je osvanula 1992. godina i srpska vojska odvodi njegovu ženu Senadu, kao i kćerke Sandu i Senidu. Muhamed 16 godina nije znao šta se s njima desilo.
Za to vrijeme, jedna djevojčica stara 11 mjeseci nađena je u koljevci na zgarištu kuće. Srpski vojnik spasio ju je sigurne smrti.
–Meni su rekli da me on našao u ovoj kući, da me odveo kod njegove mame Ruže, da sam bila tamo dva mjeseca i da su me oni dali Centru za socijalni rad. Desa, mislim da je ona pravnica u tom Centru, me dala ženi po imenu Zdravka Elez i kod nje sam bila par mjeseci. Od nje sam otišla za Beograd – prisjetila se svojevremeno glavna akterka ove nesvakidašnje priče.
Djevojčica Senida u Beogradu je dobila ime Mila. Usvojili su je Živana i Živko Janković. Oni su imali dvojicu sinova koji su poginuli u saobraćajnoj nesreći, pa su Milu prigrlili svim srcem.
-Odrasla sam u porodici da se, iako su imali para, iako sam imala sve u životu, da nije bitno da li ti imaš sve, bitno je da si dobar u duši i da te ljudi prihvate. Evo, mene su svi prihvatili. Svakome sam se uvukla pod kožu – pričala je Senida o životu u beogradskoj porodici Janković. Priča o njoj neobična je za ratne uslove, jer Senida je prva nestala osoba u istoriji Crvenog krsta BiH koja je pronađena živa.
– Imali smo slučajeva prepoznavanja dijelova garderobe u traženju nestalih osoba, ali ovakav slučaj nismo imali, da se posle 16-17 godina nađe osoba i to živa, zdrava. 26. decembra došao je njen otac i tražio da popuni upitnik za traženje majke, kako bi izvadio CIPS-ovu ličnu kartu i pasoš. Kontaktirao sam Crveni krst BiH, on je odnio u Zvornik obrazac i na osnovu toga dobio obrazac za praćenje slučaja od Međunarodnog Crvenog krsta – pričao je svojevremeno za medije Safet Šahmanović, sekretar Crvenog krsta u Kalesiji.
Senida je oduvijek znala da je usvojena i 2006. godine riješila je da krene u potragu za biološkim roditeljima.
-Moj život u Beogradu bio je predivan. Imala sam sve, išla u školu. Imala sam srećno djetinjstvo. Putovala sam svuda. Uglavnom, sretno sam dijete, što kažu rođena pod srećnom zvijezdom. Oni su meni pružili svu ljubav. Imali su dva sina i svu ljubav koju su sinovi imali, pružili su i meni. Tako da ću im uvek biti zahvalna. I ne gledam sa te neke strane da je moj život bio bezveze, jer su Srbi. Ja znam iz priča šta se ovde dešavalo i kako je to bilo, ali ja bar gledam da čovjek ne treba da se gleda po toj nekoj nacionalnoj strani. Bitno je da je on čovjek, da ima srce, i to je to – pričala je Senida.
Traganjem je otkrila da se rodila pod imenom Senida Bećirović, da ju je spasao vojnik Milenko Vidaković i odveo je svojoj majci u Šekoviće.
Njen otac je otišao u školu, bio je profesor u Tuzli, a porodica od devet članova bila je kod kuće kada su podignute barikade.
Tog dana on nije uspio da se vrati kući, došlo je do napada srpskih snaga na to selo i svi su odvedeni. Svi ostali članovi porodice još uvek se vode kao nestali, a tu devojčicu je vojnik, koji je kasnije poginuo, donio u Šekoviće i predao nekoj ženi koja je čuvala jedno vrijeme, ali je zbog, vjerovatno, ekonomske situacije, ali i činjenice da se radi o muslimanskom djetetu, što su svi znali, imala problema pa je dijete preuzeo centar iz Lasenice.
U novinama su objavljeni apeli za pomoć, javila se porodica Janković iz Beograda.
Porodična idila trajala je dok Senida nije zašla u tinejdžerske godine, kada su hranitelji odlučili da je vrate Centru za socijalni rad.
– Bili su mnogo stari i nisu se snašli, doveli su je u Centar i rekli nam da vidimo šta ćemo sa njom. Mi smo smestili dijete u dom, ta porodica je bila dosta imućna i ona je živjela veoma ugodno. Takva situacija je za nju bila neodrživa i zato smo odlučili da pronađemo prirodnu porodicu – navodi se u dokumentarcu.
U potrazi socijalnih radnika iz Beograda, koja je trajala više od dvije godine, ispostavilo se da je Senidina tetka još 1993. bila na dobrom tragu kada je, videvši u novinama priču o sudbini bebe iz Bosne, pozvala njene hranitelje u Beogradu.
Pronašla je njihov broj telefona i kontaktirala ih, ali su joj rekli da to nije dijete koje traži i da više nema potrebe da zove.
Nosila je ime Mila 18 godina, a onda ponovo postala Senida, prenos Žena Blic.
– Nema tu neke razlike, sada što sam ja nosila to srpsko ime. Svi znaju da sam ja sa tim imenom odrasla i jednostavno je to. Jedino kada odem u školu ili kod doktora kada me prozivaju Bećirović, onda ja stanem, izgubim se, ne znam ko je, i onda skontam da sam to ja – pričala je Senida, koja je u međuvremenu pronašla svoju izgubljenu porodicu.
Prema posljednjim informacijama koje su objavljene, Senida živi u Sarajevu kod tetke, u kontaktu je sa ocem, a i dalje traga za majkom i sestrom.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.