On, uz priznanje da je jedva čekao da ga to neko priupita, kao iz topa odgovori: “Pješke”.
Vjerovatno svjestan da mu i nije neka fora, odluči da kaže još koju, ne bi li se svijet, oduševljen njegovom nonšalantnošću, nasmijao.
– Pješke sam otišao, a vratio sam se na letjelici – izgovori on, pa se, ponosan na sebe, zasmija.
I nije ovo neki vic poslije kojeg se, ili nećete nasmijati, ili će vam biti toliko glup da ćete umrijeti od smijeha. Ovo je, nažalost, naša, nimalo smiješna, stvarnost.
Stvarnost u kojoj predsjednik stranke ima ovlašćenja predsjednika Republike. I stvarnost u kojoj mu, izgleda, ne može niko ništa. Jer, jelte, jači je od sudbine.
Iako je dotični pokušao da se izvuče na dosjetku, pa mu je to, možda, kod nekih i prošlo, ja, spremna da me proglase izdajnikom, usuđujem se da upitam: s čijim parama.
Ne, nije ovo napad na izbavitelja našeg naroda, niti Bog zna kakva novinarska sloboda, ovo je, smatram, najnormalnije pitanje, na koje svi građani zaslužuju da znaju odgovor.
Jer, pored Amerike, predsjednik stranke je obišao i Izrael, i Mađarsku, sastajao se sa zvaničnicima, fotografisao, pregovarao. Najavio je i novi odlazak u Ameriku već početkom marta. Sve to zvuči državnički. Sve to izgleda ozbiljno.
Samo, još jednom ću upitati – s čijim parama?
Nije problem u jednoj šali. Problem je u osjećaju nedodirljivosti koji stoji iza nje. U uvjerenju da je dovoljno izgovoriti dosjetku i time staviti tačku na bilo kakve spekulacije.
I kao da sve ovo nije dovoljno, dotični, čim otpješači ili se prizemni, staje pred kamere i obećava veće plate, penzije i ko zna šta još, kao da budžet nosi u unutrašnjem džepu sakoa, a ekonomiju drži na brzom biranju. Jedan predsjednik stranke. Ili, ako pitate svitu oko njega okupljenu – just predsjednik.
Otišao on “pješke” ili “letjelicom”, jedno je sigurno – uvijek nam se vraća s punim koferom obećanja. A račun?
Neka mu je ‘alal. Pišite na naše ime.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.