Brojke zvuče gotovo nestvarno. Toliko nestvarno da se nakon svake vijesti prvo pitamo kako je čovjek uopšte stajao na nogama, a onda još više kako je uspio da sjedne u automobil, upali ga i izađe na put.
A upravo to se dešava.
Svako malo čitamo kako je policija zaustavila vozača koji je “mrtav pijan” sjeo za volan. Nekad takav vozač samo bude zaustavljen na vrijeme. Nekad napravi udes. A nekad, nažalost, neko drugi plati cijenu njegove odluke.
U Prnjavoru je ove godine zaustavljen vozač sa 4,13 promila alkohola u organizmu. U Banjaluci je nakon saobraćajne nezgode izmjereno 4,34 promila. U Mrkonjić Gradu 4,36, u Derventi 4,22. Prošle godine u Prnjavoru je zabilježeno nevjerovatnih 5,05 promila, dok je u Banjaluci vozač nakon nezgode imao 4,57 promila.
I onda se svaki put začudimo.
Čudimo se kako je neko mogao toliko popiti. Čudimo se kako je mogao sjesti za volan. Čudimo se kako je mogao voziti.
Kao da je riječ o nekoj rijetkoj pojavi. Kao da ćemo nakon još jednog rekordera reći „ovo je posljednji“ i zatvoriti priču. Ali neće biti posljednji.
Jer kada pijan čovjek sjedne za volan, on ne rizikuje samo svoj život. Rizikuje tuđi.
Rizikuje vozača koji ide iz suprotnog smjera. Majku koja prelazi ulicu. Roditelje koji voze djecu. Dijete koje se vraća kući. Čovjeka koji se vraća s posla.
Svi oni nažalost mogu postati dio tuđe odluke koju nikada nisu donijeli.
Još je apsurdnije što alkohol u saobraćaju nije problem koji ne možemo prepoznati.
Znamo šta radi čovjeku.
I opet neko sa četiri ili pet promila sjedne za volan.
Na kraju, nije najvažnije ko je oborio rekord u promilima. Važnije je koliko je ljudi imalo sreće da mu se tog dana ne nađe na putu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.