Uzmimo za primjer škole i trenutnu situaciju u njima. Kada su se djeca prije nepuna dva mjeseca željno vratila u učionice, mnogo nas je bilo skeptičnih i zabrinutih kako će sve to izgledati i koliko će potrajati. Da li će se u svakodnevnom kontaktu oko 150.000 djece i odraslih u obrazovnom sistemu virus širiti brzinom munje, ko će „pohvatati“ sve te kontakte i hoće li se škole zatvoriti prije nego što djeca i počnu nešto da uče, bila su samo neka od pitanja koja su morila sve.
Ali noćna mora roditelja i nastavnika, na svu sreću, za sada se ne događa. U školama se pojavljuju slučajevi zaraze, ali situacija nije alarmantna. Jer se našao način i jer se hoće. Prije svega, propisane protivpandemijske mjere se jasno poštuju, a djeca i kada ne znaju, dobro osjećaju da se nešto bitno dešava, pa se tako i ponašaju. I nije im to teško, mada su u suštini, od početka pandemije, mnogo više zakinuta i mnogo više pate nego odrasli. Istovremeno, među onima koji bi njima trebalo da budu primjer, mnogo nas je kojima je isuviše lako da nađu izgovor zašto mogu da ignorišu sve mjere.
Na sreću je i činjenica da virus u dječijoj populaciji ima mnogo manju snagu, što nesumljivo pomaže u tome da škole ostanu otvorene. Roditelji se sada nadaju da će takve ostati i u narednom periodu, odnosno i nakon što prođe dezinfekcija poslije izbora. Jer djeca nikako nisu zaslužila i ne smiju biti „kažnjena“ ili uskraćena za obrazovanje i drugare, zbog ponašanja odraslih.
Čak i ako epidemija bude izgovor za neodgovornost, neznanje, zaduženja ili druge probleme u društvu i zemlji, u odnosu prema djeci tih izgovora ne smije biti. Kada su ona u pitanju, prihvatljivo je jedino da se iznova i iznova traže načini da radimo za njihovu dobrobit, bilo da je riječ o organizovanju nastave, liječenja ili druženja, pa i u pandemiji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu