Doći do Mare nije nimalo jednostavno, ali su ceste bile donekle prohodne.
Grtalice su radile punom parom, ali je snijega napadalo oko pola metra. Iako je Mara jedina u selu, grtalice su počistile ulice cijelog sela.
U Tihočaju je samo devet kuća, nekoliko mačaka te vrlo vitalna i lucidna Mara. Na prošlom popisu stanovništva, 2011. imala je, kako kaže, čak troje komšija.
– To vam je tako kad živite dugo. Moje komšije su umrle, a njihova djeca otišla su u gradove ili izvan zemlje. A šta će drugo?! Ovdje nemaju šta raditi, jedino da se bave poljoprivredom, ali to u današnje vrijeme ljudi baš ne vole raditi. Mi smo se prije samo time bavili. Joj, kad se sjetim koliko smo se naradili. Mi smo bili težaci, sve smo sami stvarali, imali smo težak život. Nisam mislila da će me Bog pustiti toliko dugo da živim, ali šta se može?! Bez njegova poziva ne mogu sama ići. Sjedim ovdje i čekam kad će mi doći – govori Mara dok sa stola miče tanjire što su ostali od ručka.
Za taj dan je pripremila kotlete.
– Sama kuvam, još sam na nogama, pa to mogu. A šta ću drugo raditi?! Kad je zima i kad je vani toliko snijega, ne izlazim da ne padnem negdje. Pa ko će me vidjeti? Nema nikoga ovdje. Tako sam cijeli dan u kući. Idem spavati kad završi Potjera, to volim gledati. Ali nema sna za mene. Cijelu noć razmišljam što sam sve prošla u životu. Ja vam ne razmišljam više o budućnosti, to za mene više ne postoji, samo o prošlosti – kaže Mara, koja zadnjih godina slabije čuje i vidi.
Kaže da se ne boji spavati sama.
– Ja novca nemam, nemam penzije, a i stara sam. Šta će meni biti, šta bi meni uzeli? U selo jedino dolazi moj unuk, koji mi donosi vodu, jer ovdje nemamo vodovod, i ostale potrepštine. On dolazi svaki vikend iz Jaske, on se brine za mene. A ovamo dolazi i veterinar, koji se brine za goveda koja je doveo jedan čovjek ovamo za svoj posao. Odgovara mu priroda ovdje, a meni je dobro jer zato dolaze ti ljudi, pa nešto popijemo i porazgovaramo – govori Mara, prenosi 24sata.hr.
Rođena je na Žumberku, a poslije je živjela u Sremu. Potom se vratila ovamo te sa suprugom kupila kuću.
On je preminuo, kaže, prije pet godina, a umrli su joj i sin, te kćerka. Neko je vrijeme živjela kod snahe, koja je bolesna, pa se Mara vratila svojoj kući. Kad nema snijega, Mara zna malo prošetati po selu, a ima i svoju baštu, koju sama obrađuje, ali, kaže, koljena je sve manje služe.
– Prije sam išla pješke u Zagreb kod svojih sestara, uzela bih komad hljeba i vodu te hodala do njih. Sad ne mogu. Imala sam četiri sestre i četiri brata. Jedan mi je brat živ i sestre, ali su one stare, jedna dođe nekad pa nam bude lijepo, ali bude kratko. Imam i drugog unuka, ali on je u Njemačkoj – rekla je Mara dok je stavljala drva u peć.
Ispraćajući novinarksu ekipu poručila je:
“Dođite mi opet, ali brzo. Ne znam kad će stići poziv od Boga”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu