Biznis

Šok ispovijest radnika iz Italije "Tamo nemamo šta da jedemo, u Srbiji bar dobijem čitavu platu"

Dok u Italiji mjesecima radi samo 10–11 dana i prima manju platu zbog skraćenja proizvodnje, radnik “Đovani” prihvatio je da bude prebačen u Kragujevac – kako bi svojoj porodici obezbijedio normalan život.

Šok ispovijest radnika iz Italije "Tamo nemamo šta da jedemo, u Srbiji bar dobijem čitavu platu"
FOTO: PEXELS/SORA SHIMAZAKI

Stellantis je zbog manjka radne snage u fabrici u Kragujevcu ponudio dobrovoljne šestomjesečne prelaske radnicima iz Pomiljana, Melfija, Modene, Kasina, Termolija i Mirafiorija. Danas u srpskoj fabrici radi oko stotinu Italijana.

O tome je Blic Biznis detaljno pisao.

Đovani (fiktivno ime) kaže da je odluka bila teška, ali jedina moguća:

Biti 1.600 kilometara od kuće nije lako, ali kako da živimo od 1.200 evra? Ovdje radimo u tri smjene i zarađujemo punu platu, plus dnevnice i prekovremene.“

U Italiji, plate u fabrici u Napulju smanjuju se zbog skraćenog rada, subvencija i dana provedenih na čekanju, što svakog mjeseca donosi ozbiljne minuse. Svaki dan odsustva znači oko 35 evra manje. Da bismo dobili punu platu, neki su morali da dođu ovdje. To je šamar radnicima – kažu sindikalni predstavnici.

„Ne možemo da uštedimo, ali bar djeci ništa ne fali“

Stellantis Italijanima garantuje punu italijansku platu, koja sa smjenskim radom prelazi 2.000 evra, plus dnevnice:

prvih 15 dana: 25,82 evra po danu

nakon toga: 70 evra dnevno (sa smještajem)

Ipak, život im nije jeftin. „Kirije su porasle otkad smo došli, stanovi koštaju i preko 800 evra. Čak je i kupovina osnovnih namirnica skupa“, kaže Đovani. Zato većina njih dijeli stan i troškove sa dvojicom ili trojicom kolega. Možda uštedimo tek stotinak evra mjesečno, ali bar možemo da platimo kredit, račune i djeci kupimo sve što im treba – dodaje on.

Prema ugovoru, svi radnici primaju platu prema zemlji porijekla. To znači da srpski radnici primaju 600–800 evra, a većina ima drugi posao – što je izazvalo nezadovoljstvo lokalnih sindikata. Ipak, Đovani kaže:

„Nije pravedno, ali odnosi su dobri. Mi njima pomažemo oko posla, oni nama oko snalaženja.“

Prvi povratak kući moguć je tek poslije 45 dana, a kompanija plaća let. Svaki dan video-pozivamo porodicu. Najteže je gledati kako djeca rastu, a ti nisi tamo – priča Đovani.

Pročitajte još

Poslije decembra ne zna šta ga čeka – ali jedno zna:

„Božić i dalje provodim sa porodicom. To mi niko ne može uzeti“.